ArtoCOOLiranje 408

Budva: 4. jul 2006.

Iako sigurno ima onih koji ne mogu da se načude što na more nosim knjige, evo, ipak, nekoliko reči o tim izdanjima koja su našla mesta u mojoj putnoj torbi. Tokom godine neke knjige ne stignem da pročitam do kraja. Odlažem ih na kraj stola i tu čekaju more, plažu i sunce. Mir i uživanje. Iako sam već nekoliko puta počinjao da čitam odličnu knjigu Ivana Ivanjija "Titov prevodilac", pa čak i intervjuisao gospodina Ivanjija, tek ovih dana, mažući se kremom za sunčanje, čitam memoare Titovog prevodioca za nemački jezik i to sa velikim uživanjem. Ivanji, pisac i prevodilac, diplomata, erudita, pedagog, piše odličnu knjigu koja se ne tiče samo Tita, već i nemačke književnosti, nemačkih političara, zgoda i nezgoda, pametnih anegdota iz kojih se mnogo toga može naučiti.

Pošto noću ne mogu da spavam, sasvim ispečen i crven, tek da se ne bih uzalud prevrtao i gubio vreme, čitam izdanje hrvatskog "Dirijea". Radi se o putopisu profesora Iva Banca "Acta Turcarum", zanimljivim zapisima sa putovanja po Turskoj čiju nam istoriju profesor Banac ovde nenametljivo daje na uvid. Ivo Banac je redovni profesor istorije na Jejlu. Od 1994. do 1999. bio je profesor na Srednjoevropskom sveučilištu u Budimpešti, gde je upravljao Institutom za jugoistočnu Evropu. Magistrirao je i doktorirao na Univerzitetu Stanford. Autor je i urednik više knjiga, članaka i komentara, među kojima se ističu monografija "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika" i "Sa Staljinom protiv Tita: Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu". Predsednik je hrvatske Liberalne stranke i nezavisni član Hrvatskog sabora. Zanimljiv i svestarno darovit čovek uz čija je lutanja uzbudljivo provesti poneku vruću budvansku noć. U predgovru knjige "Acta Turcarum" stoji da je zbirka nastala iz slučajnih zapisa s putovanja po Turskoj. "U mojoj su obitelji još živa sjećanja na naše veze s ovom velikom zemljom, s kojom su moji Dubrovčani i Cavtačani predano uspostavljali kontakte još do početka dvadesetog stoljeća", piše profesor Banac. "Moj pradjed Niko Kuničić, kao i njegova sestra Jele, majka dunda Mise Vacchettija, sredinom devetnaestog stoljeća proveli su čitav niz godina 'u Carigradu na Galati', gdje su radili u trgovačkoj obitelji svoje tetke Boze Brautović. Kad gledam na mesingani divit s esnafskim znakom što su ga oni prije više od sto i trideset godina donijeli s Galatasaraya u Gruž, mislim u prvom redu na tog čovjeka, strogog staračkog lica s izblijedjele starinske fotografije, koji je kao mladić šetao Perom i vodio poslove na turskom i grčkom."