
Piše: Predrag Bata Nedeljkov:
Nije Smrt obeležila samo kraj prethodne i početak ove nedelje.
Ubijanje hiljada ljudi, poništavanje svih moralnih vrednosti i
razaranje materijalnih dobara su obeležili najlepše godine života
koje smo mogli da imamo, a nismo. Otišle su u nepovrat. Dve smrti -
Zorana Đinđića pre tri godine i Slobodana Miloševića u subotu, su
dva posebna događaja kojih je samo zajednički imenitelj isti, sve
ostalo je različito. Isto je da su oba u momentu nastanka delila
Srbiju. Sve ostalo nije. Zoranova smrt je imala simboličnu poruku da
je njegov život bio vizionarska nada. Slobodan je svojim životom
slao mračne poruke kraja. Za poslednjih petnaest godina Slobodanovog
i našeg života, Smrt je bila simbol ovog prostora. Slučajnost, da su
se datumski Slobodanova i Zoranova smrt skoro poklopile, ništa ne
znači, osim da će obeležavanje godišnjica biti jedna za drugom, a to
znači da će podvajanje naroda još trajati.

Ove harizmatične ličnosti su vodile Srbiju dijametralno suprotnim
smerovima. Jedna u ksenofobičnu, patrijahalnu, gospodarsku,
unitarnu, nacionalno-klerikalnu, demagošku Srbiju. Put stvaranja
ovakve Srbije je obeležen uznemirenjem cele svetske javnosti, a
posledice su više stotina hiljada mrtvih i milion raseljenih u
regionu, sa ogromnim materijalnim razaranjima. Ovakva Srbija nije
bila Srbija budućnosti, osim za jedan manji broj onih koji su u njoj
našli način kako da steknu nesrazmerna bogatstva. Druga Srbija,
Zoranova Srbija, koja je bljesnula 5. oktobra 2000. a svoj sjaj
izgubila 12. marta 2003. godine, bez obzira na kratkoću svog
postojanja, je pokazala da postoji i da ima snagu. To je Srbija
mladih, darovitih, ambicioznih, okrenutih svetu, koji su onu Srbiju
oborili na kolena svojim zviždukom. U erupciji promena koja je tada
nastala, u ambiciji da se zauzme drugačiji kurs ka budućnosti
primerenijoj vremenu, počele su da se uočavaju i polako ostvaruju
vrednosti koje su nam dugo nedostajale. Počela je da se rađa nada.
Tada je drugačiji zvižduk prekinuo tu novu nit koja nas je spajala.
Zvižduk metka.
Bilo bi kratkovido dozvoliti Smrti da kaže svoju poslednju time što
je preduhitrila Sud u Hagu da izrekne presudu Miloševiću. On, kao
ličnost, nije bio običan građanin. Bio je državnik i političar.
Presuda treba da se odnosi na njegova dela kao političara. Sa te
strane, Smrt ne sme da nas spreči da mi, kao javnost, umesto Suda u
Hagu ne kažemo svoju ocenu njegovog dela. Kad već to nisu u stanju
da kažu brojne nevine žrtve koje su pale kao posledica njegove
sulude i besmislene politike. Poznato je da su neke njegove
pristalice na dan ubistva Zorana Đinđića slavile i čašćavale.
Atentatora Zvezdana Jovanović neki od milja zovu "Zveki", a njegove
fotografije nose u novčaniku. Morbidnost nadimka ubice (od glagola
"zveknuti" u žargonu ulice - udariti, pogoditi i sl.), nošenje
fotografije ili slavljenje ubistva po kafanama, po tradiciji srpskog
mentaliteta bi sada trebalo da ima svoj pandan u sličnom ponašanju
političkih protivnika Slobodana Miloševića posle njegove smrti.
Činjenica da takvog ponašanja nema, da nema trijumfalizma, da se
njegovi politički protivnici drže uzdržano i dostojanstveno,
pokušavajući da smrti daju ljudsku dimenziju, a istovremeno ne
zaobilazeći njegovu političku i krivičnu odgovornost, govori o
pobedi drugačije Srbije, o pobedi drugačijeg Života nad Smrću.
Pobede koja svoje korene ima u 5. oktobru 2000. godine.
Predrag Nedeljkov