
Piše: Predrag Bata Nedeljkov:
Oduvek su, svim generacijama koje pamtim, filmovi
puno značili. Nekima zbog umetnosti, nekima zbog zabave, a nekima
samo kao povod. Prvo joj dodirujete mali prst, potom laki prebačaj
ruke preko njenih ramena, a dalje sve svojim redom i slatko. Ogromna
sala "Radničkog" je prijala zbog većeg prostora i platna. U "Zvezdi"
su pravi uživaoci sedeli u poslednjem redu partera. U bolja vremena
karte smo kupovali i od tapkaroša. Tih sat i po do dva je svako
čuvao samo za sebe, a ispunjenost onim u čemu ste bili pre toga
nosila vas je ulicom lakim korakom. Bilo vam je lepo.

Potom su počela neka nova vremena, u kojima za bioskope nije bilo
mesta. "Radnički" je ugašen, a "Zvezda" je posle hoću-neću pauze
proradila, ali sa sve manje i manje posetilaca. Nisu pomogle ni dve
sale, svaka sa svojim repertoarom, ni prodaja kokica, ni obližnja
"bombonjera" sa raznim grickalicama. Dovođeni su zaista dobri
filmovi, veoma aktuelni i veoma potrebni. "Zvezda" je držala tempo i
imala projekcije i onda kad je bio samo jedan gledalac u sali. Ništa
nije pomoglo. Publika je filmove sve više gledala u Beta, VHS, DVD,
DivX ili već ne znam kom sistemu. To je bilo razdoblje u kom je naša
svakodnevica postala kopija svih mogućih žanrova. Postali smo deo
nadigravanja stvarnosti i iluzije sa prstom na daljinskom
upravljaču.
Nema više "Zvezde". Nema više slatkog iščekivanja da posle gašenja
svetla i prvih titlova krenemo u nepoznato brzim koračajima 24 puta
u sekundi. Mega spektakli, premijere, vrhovi filmske umetnosti ovde
će stići u vreme kada im vršnjaci krenu u prvi razred. Ima li
institucije kulture koja ostvaruje profit? Ima? Ima li razlike
između gubitnog bioskopa, biblioteke, pozorišta i gubitnog javnog
preduzeća koje malo, malo, pa zavapi - treba nam kamion, treba nam
osnovno sredstvo, moramo povećati cene usluga, pa im se odobri? Nema
razlike. Javni interes je i čišćenje ulica i potreba za kulturom.
Javni interes je i semafor i muzej i biblioteka i pijaca i bioskop.
U pitanju su i ljudi, ali i njihove duše. U gradu, koji sve više
biva "selendra" zato što njegovi žitelji tako hoće, čujem da će i
škole početi da se gase. Život se u njemu dešava sporo, ujednačeno,
uglavnom kako drugi hoće.
Ako se jednom budete odlučili da odete iz ovog grada, "glavnom
ulicom" će vas pratiti žmirkanje novih semafora. Okrenite se taj
poslednji put i namignite i vi njima. Dok oni trepću po komandi
politike, vi ste se spasli, jer ste otišli u potrazi za dušom koju
grad sve više gubi. Dozvoljenom brzinom na putu od oko 23 m u
sekundi, nalik onoj filmskoj, već posle nešto više od jednog sata
bićete na bezbednijem mestu, tamo, gde stranačka ostrašćenost nije
zalupila vrata vašoj potrebi da budete deo sveta. Konačno, za korak
ćete biti bliže sebi. Vaše nade će prerasti u lepšu stvarnost, makar
se to vama samo činilo, a moderni semafori sa diodama će u Kikindi
nastaviti da po komandi žmirkaju u "zelenom talasu", kao znak za
slobodan prolaz onima koji odlaze.
Do poslednje duše.
Predrag Nedeljkov