Imao Nekakav bogati čovjek jedinka sina, pa othranivši ga do oružja pošlje ga po svijetu da teče, ali ne teče da aspri steče nego da steče pameti, i da vidi idući po svijetu kako se trudio živi i kako se valja mučiti da se ovoga kratkoga. vijeka pošteno živi, i dade mu nekoliko aspri što će mu dosta za put biti. Kad ga opremi, mnoge mu stvari preporuči a najviše da čuva novac, pak ga s blagoslovom otpusti. Idući ovaj mladić po svijetu dođe u nekakav grad gdje vidi da jednoga čovjeka vode na vješalo. On se začudi pak pritrčavši zapita šta je skrivio ovi siromah čovjek te ga na smrt osudiše, a neki mu odgovori: "Ovi je čovjek dužan mnozinji, i ne imajući otkuda da sve svakome isplati, po zakonima ovoga mjesta zaslužio je smrt." On čuvši ovo zapita sudnike: "Gospodo! jeli moguće da ja toga čovjeka od smrti otkupim, i da platim što je dužan?" Oni mu odgovore: "Za što ne! plati toliko i toliko pa evo ti čovjeka da od njega činiš što hoćeš." On izvadi sve ono novaca što imaše pa najposlije sve haljine do košulje, i kad namiri koliko je trebalo, sudnici mu dadoše čovjeka, te on s njim po svijetu proseći od vrata do vrata. Jednu večer ležeći zajedno ova dvojica, reče otkupljenik: "Meni se dodijalo već ovako živjeti, a još mi je žalost viša tebe gledajući đe s mene stradaš, nego hajdemo u vilinu goru, tamo ćemo naći jednu moju posestrimu i ona će nam kazati način kako ćemo obojica obogatiti." Mladić pristane na ovo i upute se k vilinoj gori sve stranputicama nekijem, kalauzeći otkupljenik a mladić sustopice za njim, dok tako dođu u nekaku goru, kojoj vrh do mjeseca doticaše, a listovi joj zlatni bjehu a stabla srebrna, a usred nje viđaše se veliki plam i dim od ognja. Mladić videći to prepadne se i upita svoga druga: "Šta je ovo? kakovo je ovo čudo." A on mu odgovori: "Ne boj se, ovo je sve moje posestrime i njezine matere, pa i naše, samo teke znadi da se mi dvojica ne možemo njima na jedan put iznenada javiti, nego ja otidoh k njima da im se javim i da im kažem da smo došli k njima da s njima živimo, a ti me pričekaj ovđen pod ono drijevo, te je od suhoga zlata a perja su mu biserna; ma pazi, bez velikoga svoga čuda nemoj pisnuti riječi jedne doklen se vratim opet k tebe, jer je ovo drvo sviju vila, ispod njega se kupe ljeti te na đerđeve vezu, pak ako kakva mladića opaze u ovu goru u oni čas očima ga zatrave i u kaku gođ hoće živinu obrnu." Ovo izrekavši nestade ga kao da ga zemlja proždrije. Mladić stojeći onđe dosadi mu se čekati te počne tam amo kroz goru šetati se dok nabasa na nekakvo kolo krilatijeh đevojaka, pa se prikri da ih gleda i sluša kako pjevaju, ali njegovom nesrećom opazi ga kolovođica te ga očima zatravi i u oni čas ostade nijem i slijep. Tada se prepade te od straha i velike žalosti stade vikati i plakati, dok evo ti odnekud doleće na krilima predanj oni čovjek, uhvati ga za ruku i reče: "Ne boj se, što ti je?" A on mu rukama pokaže da je oslijepio i onijemio. Tada oni čovjek kad to viđe, izvadi iza pasa nekaku malu zlatnu sviralicu, pa se pripe na jedno drvo i poče u nju zvižđeti, dok evo ti sa sviju strana vila i vilenika, ovoga čovjeka braće i sestara, pobratima i posestrima, toliko da im broja ne bješe, te počeše po gori brata nekake ljekovite trave, pa dadoše mladiću da pije, a drugom mu opet namazaše oči, te u oni isti čas steče vid očinji i razgovor deset puta ljepši i bolji nego li je prijed imao. Po tom ga primiše u svoje društvo, i oženiše ga, te steče silno blago i ima lijep porod. Ali kad već ostari, pokaja se gospodu Bogu, povrati se svome domu, i jedva živa zateče svoga roditelja, te se s njim oprosti i ukopa ga, te do a smrti živje kao pravi hrišćanin, ali opet doklen je gođ živio svakoga je ljeta po jedan put u onu goru hodio te se s družinom sastajao i pozdravljao.
?etni?ka torbica (1)
Sajt za mobilne
