Ima znakova i znakova… Neke vidimo i protumačimo. Tumačimo ih kao: dobar znak za putovanje, loš znak za posao, povoljan za selidbu, odličan za ljubav… Zavisi šta nam je u tom trenutku važno, koliko oko sebe imamo pozitivne ili negativne energije, koliko sreće, volje, ljubavi, vere, a najviše umeća da čitamo znakove.
Druge znakove nikada ne vidimo, pa makar svakog dana prolazili pored njih!
Ako ih propustimo, da li smo propustili sudbinu? Ako ih promenimo, da li smo promenili sudbinu? Ne, jer to je naša sudbina.
Zašto nema istih sudbina? Naša sudbina zavisi od nas samih i naše sposobnosti da čitamo znakove!
Bezbroj ljudi je prošlo pored svetog hrama, ali samo jedan čovek je sreo svoju dragu, pet godina posle njihovog rastanka i pomislio: “Nisam je sreo slučajno, baš ovde, posle toliko godina!” On je taj susret mogao protumačiti i drugačije kao: susret dva stara prijatelja, dva poznanika, susret dve “propuštene šanse”…
Ali nije, jer sam je izabrao svoju sudbinu!
Šta je sa ljudima koji ne umeju da tumače znakve? Njihova je sudbina ispisana nekim drugim “sistemom znakova”, recimo, jakim unutrašnjim osećajem ili instinktom. Možda intuicijom? Odsustvom volje, a prisustvom principa? A možda je njihova sudbina ubeležena u mapu koju umesto puteva i reka čine predrasude i ubeđenja: “Ovde je moja granica, dalje ne mogu, jer ne zaslužujem bolje”; “Ne, ona nije za mene, jer ne želi pored sebe čoveka kao što sam ja.” I oni žive svoju sudbinu i birali su je sami - svesno ili nesvesno.
Svako od nas sam nosi svoj krst i on je težak onoliko koliko mi to možemo da izdržimo. Od greha do kanjanja - samo se u jednom pravcu može ići. Na tom putu prošlost i budućnost sede jedna pored druge. Tu nema života, ni radosti, jer kajanje ne dozvoljava budućnosti da postoji i da bude drugačija od prošlosti. Ono što je prošlo nikada više ne može biti promenjeno, a ono što dolazi je neizvesno. Ni prošlost, ni budućnost, zapravo, ne postoje. Jedino naše, realno i stvarno je ovaj trenutak sada – trenutak koji živimo i dišemo.
Kada se udruže greh i kajanje taj trenutak postaje zrno, samo zrno peska u pustinji sumnje i neizvesnosti. A tamo gde sumnja ulazi na vrata, tamo ljubav izlazi kroz prozor. Kakav je ljubav apsurd! Jedino u ljubavi sumnjamo u ono u šta najviše verujemo!
Tamo gde nema vere, nema ni svetlosti, sunca, ni dana. Tamo je večiti mrak u kojem, kao slepi miševi nad glavom, vise naglavačke svi naši strahovi. U mraku se ne može dobro videti i tada, ono što jeste – nije, a ono što nikad nije bilo – biće. Tu samo strah govori dok širi svoje halapljive ruke tražeći još! “Još predrasuda, zabluda, obmana i strepnji! Još, još!”
Jednom na raskrsnici, drugi put, treći i ko zna koliko još puta …Uvek možemo ići samo jednim putem, a kada ga izaberemo nikad više nećemo saznati kuda bi nas odvele druge ulice. Tog trenutka svi drugi znakovi postaju neko čudno pismo kojem nas niko nije naučio, ni da ga čitamo niti razumemo.
A možda je ovo samo trenutno tumačenje rasporeda planeta u ovom delu galaksije?
Verovatno to nikada neću saznati.
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
Novi komentari