Film Džejmsa Kamerona je najveći komercijalni uspeh kinematografije svih vremena. To je mešavina spektakla (koji se najbolje doživljava u verziji 3D), avangardnih poruka i postmodernog senzibiliteta. Film ste verovatno već i videli i izvukli poruku, svako prema svom interpretativnom ključu, jer film sadrži stratifikaciju značenja i značajnog.
Osnovna ideja je konfrontacija dve epohe: moderne i postmoderne.
Ali pođimo od definicija. Modernizam je epoha industrijalizacije, tehnologije, napretka, racionalne misli i nauke, neograničenog ekonomskog rasta. Moderan čovek je racionalan, radan, organizovan, usmeren prema ciljevima, orijentisan na lični uspeh, individualista, savršeno uklopljen u produktivni sistem koji proizvodi profit i bolju bodućnost. Njegov prototip je homo oeconomicus: više će raditi i više će zarađivati i trošiti. Trošiće sve što mu je pod rukom: ambijent, prirodne resurse, vazduh, pijaću vodu, energetske izvore, šume, prašume, u antropocentričnom poimanju napretka i blagostanja. Odstrelio je i poslednjeg doda, poslednjeg sibirskog tigra, iscrpio je i poslednji izvor energije, ali se ne predaje: negde daleko preostao je još jedan izvor energije. Homo oeconomicus racionalno zaključuje da tu energiju mora osvojiti. Ekonomski ratio je poduprt masivnim militarnim mišićima, negovanim u teretani i pothranjenim dopingom. Ekonomska logika je imperativ, vojna sila nužnost. Svetlija budućnost je odavno odstreljena. Ostala je još samo borba za goli opstanak.
I tu stižemo u novu epohu koju mnogi nazivaju postmodernom. “No future”! Nema obećanja bolje budućnosti, živi se danas, prema zakonima Majke Prirode, jer priroda je neizreciva lepota i bogatstvo biljnog i životinjskog carstva, a čovek je tek deo te lepote. Carpe diem!
Senzibilitet postmodernizma prolazi kroz okupljanja, gregarizam, osećaj pripadnosti, koji se suprotstavlja individualizmu modernog čoveka. Linkovi na Internetu su ulazna vrata u svet postmodernizma “in fieri”, u čovečanstvo koje ispituje senzorijalne aspekte svog bića, sensibilitet ljudskog arhetipa duboko zakopanog racionalizmom modernizma. Homo ludens, postmoderni čovek se ne prepoznaje u mišićavom i dlakavom mužjaku, već u andrigenom biću.
Njegova racionalnost je obogaćena novim horizontima oniričnog, senzorijalnog i intuitivnog koje realnost pretvaraju u hiper-realnost.
U opštem globalnom okruženju i umreženju on je u suštini nomad, često i melez. Umrežavanje je ritualno kao i okupljanje oko mitova. To može biti rave-party ili “obožavanje” neke ličnosti iz estradnog iliti kulturnog života na Facebooku, ali isto tako to može biti neki predmet: Najkice ili farmerice “A&F” ili stoletni hrast.
Stoletna stabla koja su preživela najezdu modernizma su moćni arhetipi, pomalo kao Sveti Hrast u Didoni, iz grčke mitologije, ili zabranjeno Drvo Spoznaje iz Biblije. Obožavanje prirodne ravnoteže i pulsantno umrežavanje života svih kreatura u harmoniju zajedničkog međuzavisnog postojanja je himna postmodernizma. Radost življenja.
“Ovaj svet je pun. A svakoj stvari koja je puna ne može se ništa dodati!” (citat iz filma).
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
Novi komentari