“Multitasking, znaš li šta je to?” - zapitao me je direktor jedne od najuspešnijih agencija u Srbiji u oblasti komunikacija i brendiranja (i moj mentor, u izvornom značenju te reči). „Korišćenje nekoliko medija istovremeno, danas je postalo sasvim uobičajena stvar. Dok radimo na računaru, koristimo e-mail ili četujemo sa nekim, u isto vreme nam radi radio ili televizor, javljamo se na telefon ili šaljemo poruke preko mobilnog telefona. To je multitasking!“
„Da, tačno tako“ – konstatujem tražeći uzroke i posledice ove pojave. Brzo, brže i još brže – razmišljam o protoku informacija, funkcionalnosti tehnike koja nam olakšava posao i život, pomaže u prevazilaženju granice vremena i prostora (i gle, apsurda, čini sve udaljenijim jedne od drugih), tehnologije koja nam „služi“ da bismo… Čekaj, ko tu kome ili čemu služi? Koliko, zapravo, robujemo svim tim stvarima koje bi trebalo da robuju nama i da li su nam sve te elektronske igračke nepovratno uzele slobodno vreme koje je nekada curilo između posla, obaveza, kuće, prijatelja? Ujutru, kada se probudim, najpre pročitam poruke na mobilnom telefonu, zatim proveravam elektronsku poštu na svom laptopu; odlazim u kancelariju čitam e-mailove, izlistavam poštu na jednoj adresi, drugoj, trećoj, telefoniram, šaljem faksove, molbe, zahteve, tekstove… Danas kada su svi u žurbi, frci, gužvi, nedostatku vremena, pitam se ko ima toliko vremena za svu tu e-poštu!? (Sreća te me nema ni na jednom od sajtova za predstavljanje/povezivanje/četovanje/ ili čemu već služe, inače bih bila zatrpana gomilom obaveštenja, slikama, ružama, medama, srcima, najavama za „pumpu i bicikl“ i zahtevima: „Budi mi prijatelj/ili uzmi me za prijatelja!“… ups, samo nabrajanje traje koliko i „Underground“).
U 17 popodne prestajem da se „multitaskingujem“ i odlazim na piće sa drugaricom i njenom ćerkom. „Da li si na facebook-u?“ – pita me ćerka moje prijateljice koja jedva kači 15 godinu. „Zamisli, moja mama nije! Ne mogu da joj objasnim da su sada svi tamo i da i ona treba da se registruje!“ Šta da radi, pitam se? Da se registruje? To zvuči užasno! Kao da se priključujemo na svemoćni „Univerzum“ koji će nam potvrditi postojanje. Dakle, da bi mi život dobio smisao trebalo bi da se registrujem, dobijem svoj bedž sa brojem: 07061979, prihvatim stotine prijatelja ili fanova – (svejedno je) sa kojima ću deliti sve što uradim, napišem, fotografišem, vidim, čujem! Ali ja već imam prijatelje, koji su, hvala Bogu živi i zdravi i koje ne stižem da viđam, zbog obaveza, poslova, sastanaka, snimanja, intervjua, četovanja, multitaskinga! Mene bi zaista grizla savest da četujem satima i da se, pritom stalno izvlačim na nedostatak vremena!
Skoro je 19 časova, jurim kao furija na sastanak sa direktorom jedne TV stanice. „Opala je gledanost televizijskog programa, radio i film su u krizi, a novinama stalno pada tiraž. Gase se radna mesta“ - objašnjava mi kolega, navodi da bi trebalo da pokrenu novu emisiju, efektnu, brzu i kratku. „Niko više nema vremana za dugačke programe, velike novine, debele knjige…“ Postali smo moderno, brzo, multimedijalno društvo koje čita samo naslove i potpise ispod slika, sluša informacije o stanju na putevima i temperaturi, gleda sažete vesti i čita džepna izdanja knjiga! Pri tome nas stalno zatrpavaju inforamcijama, strahovima, bolestima, virusima, upozorenjima. Bolujemo i mi i računari i prijatelji, deca, muževi, ljubavnici. „To je, zapravo rijaliti šou“ – nastavlja moj sagovornik. „To danas gledaoci traže.“ Da li to gledaoci traže ili im televizije to nameću, pitam se? Kakva je to realnost i kakav je to život? Nametnut, iznuđen, kreiran, kamufliran, bez prava na privatnost, vođen modernim društvenim tokovima i tendencijama? Gledamo tuđi život na ekranu, jer je naš u problemu ili još gore – sve manje ljudi ima svoj privatni život i porodicu! Danas smo jedni drugima partneri - kako te reče jedan prijatelj za svoju ženu (sa kojom ima dvoje dece): „Ovo je moja partnerka“. Pre 10-tak godina on bi rekao da je ona njegova maza i srce i dušica, miš mali. A sada je „partnerka“!? Tako su nas naučili pisari i pravnici? O kako to zvuči otuđeno i rezervisano! Zar ja tako treba svog muža da zovem? Ja koja sam ga izabrala, među toliko drugih i dala mu počasno mesto u svom životu? Njega, zbog kojeg su mi klecala kolena, dok mi se u stomaku stvarao neki čudan vakuum, sad treba da ga oslovljavam sa „partneru“? Kuda tek to vodi? Ah, da ovo je moderno doba: tu su kombinacije, varijacije, računi, skupe robne marke, fenseraj i pozeraj… Izračunaćemo naše dobiti, prihode i rashode, sklopiti predbračni ugovor i jasno definisati koliko puta nedeljno bi trebalo da imamo seks, kada ćemo ići u restoran, kad ćemo izlaziti sa prijateljima, ko ima pravo na hobi, a ko ne, šta ako jedan partner prevari drugoga? A ljubav? Ljubav ćemo ostaviti za knjige i ono malo ljudi koji uporno nastavljaju da čitaju u nekoliko preostalih „kulturnih rezervata“.
Uveče izlazim sa prijateljima u poznati klub u centru grada. Primećujem da me pogledom snima mladić za suprotnim stolom. Ima oko 24 godine, visok je, lepo razvijenih ramena, ima braon oči i blago talasastu, smeđu kosu. Šalje piće za naš sto, podiže čašu i nazdravlja. Naručujem vodu. Vidim da mu to nešto ne odgovara (!?). Prolazi 20-tak minuta, šalje mi crno vino, osmehuje se i vreba priliku da se sretnemo na pola puta do toaleta – sami. „Da li si gledala novi, američki film…“ „Ne, nisam ga gledala!“ – prekidam ga ne želeći da čujem ni naslov filma. Ne volim američke fimove, razmišljam u sebi, puni su nasilja, ubijanja i patetike! Jedino su Amerikanci sposobni da spašavaju svet od svakojakih budala kojih je opet prepun taj isti svet koji spašavaju! Koliko puta do sada je to učinio Brus Vilis, pozivajući se na muškost i umiranje ako treba (mada mu to nikad nije pošlo za rukom, niti će, zarad novog nastavka tj. zarade), Arnold Švarceneger, Stiven Segal, Žan Klod Van Dam – ovo su samo najistaknutiji filmski „mirotvorci“ koji se oružjem bore za mir. Koji mir? Mir je već tu, oduvek je i bio! Ako biste sklonili taj nišan, možda biste ga i videli! Naši dedovi su ratovali za mir naših očeva, očevi za naš mir, a mi ćemo da se borimo za mir naše dece! Uvek istim sredstvima: oružjem i ratovima! Hej, shvata li neko da tome nema kraja? „Nego da pitam ja tebe: kada si poslednji put gledao neki dobar film o prijateljstvu ili ljubavi? Da li si, uopšte čuo za filmove Prohujalo sa vihorom, Doktora Živaga, Sibirskog berberina, Titanik? Ti filmski dinosaurusi su veličali prave vrednosti u životu i negovali osećanja zbog kojih nam je svima bilo lepo. Tu nije bilo izmišljenog neprijatelja, paranoja i strahova!“ Hoću da mirno spavam posle filma i da se budim sa osmehom, hoću da uživam u velikim ljubavima, a ne u velikim eksplozijama i masovnim ubistvima!
Mislim da nam je oboma bilo jasno da nemamo mnogo zajedničkih tema za razgovor.
Dolazim u stan i spiram tone duvanskog dima sa sebe, da se ne bih pretvorila u „sušeno meso“! Nije mi jasno kako pušačima ne smeta ovoliki smrad? Uvlačim se u meke ponjave, ali i dalje mi tutnji muzika u glavi. Tražim neko lako štivo za čitanje. Igra zavođenja + uputstvo za upotrebu muškarca – zvuči i lagano i interesantno! “Knjiga ima oko 500 strana – obavestila me Natalija Dević, autorka romana. „Koliko strana?! Ko će to da čita!“ – zgranula sam se. Ko danas, ima vremena za 500 strana? Tu je i posveta. Šta ću - moja je! I drugarica i knjiga. Izguraću valjda, nekako tih 500… O, zašto toliko mnogo? Počinjem čitanje. Vreme odmiče. Ima tu svega: zaposlenih žena, vetropira, prepredenih udavača, večitih avanturista, crvenkapa, vukova, romantičnih vitezova, modernih rastanaka, umetnosti… I znate šta? Sve to miriše na ljubav, na onu uzavrelu ljubav i divlju strast koja pomera vijuge i potiskuje kiseonik iz mozga! Tu se rešavaju dileme: brak ili sloboda. Da li se udati ili odustati? Da li se nastaniti u zemlji cucli i kolevki ili se stalno boriti sa tetkama, strinama, iskusnijim komšinicama, radoznalim i dobronamernim šalterskim službenicama koje predstavljaju glas razuma svaki put kada začuđeno pitaju „Vi nemate muža?“ (sa blagom gradacijom od prve do poslednje reči). A taj glavni dasa je toliko seksi kada se pojavi nenajavljen na njenim vratima (ah, slatka moja) i kada se drzne da joj kaže da neće da juri za njom (a dojurio je)! I koliko čitam, za sada nije na fejsbuku (zato valjda i ne postoji?). Gde si bila do sada, draga moja Natalija! To je ono što pokreće svet! To je ono što tražim! Kakvi osvetnici i ratnici, milionski budžeti, virtuelni prijatelji i rijaliti emisije? Pustite me da čitam i plačem od sreće – ostalo mi je još 428 strana i 4 sata do novog multitaskingovanja u kancelariji!
29 odgovora na članak “Multitasking protiv romantike?”
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
April 21st, 2009 - 08:04
“Po cemu ces znati da zivis u XXI veku:
1. Nesvesno tipkas PIN-broj u mikrotalasnu.
2. Vec godinama nisi igrao pasijans pravim kartama.
3. Imas listu od 15 telefonskih brojeva, da bi pricao sa svojom porodicom, koja broji 3 clana.
4. Saljes e-mail kolegi koji sedi odmah do tebe.
5. Izgubio si kontakt sa prijateljima, jer nemaju e-mail
adresu.
6. Nakon napornog radnog dana stizes kuci i javljas se na
telefon imenom firme.
7. Biras nulu s kucnog telefona, da te pusti dalje.
8. Dobijes napad panike, jer si bez mobilnog izasao iz kuce, i vratis se po njega.
10. Ustanes ujutro i prvo otvoris Outlook, pa onda kuvas kafu.
11. Naginjes glavu da bi se nasmejao
12. Citas ovaj tekst i smejes se.
13. Jos gore, vec znas kome ces ga proslijediti dalje…
14. Previse si u frci da bi primetio da na ovoj listi
nedostaje broj 9.
15. Sad se vratis da pogledas, jel’ to stvarno nedostaje 9. i onda se smejes… i sad saljes dalje… ”
Ovo potkrepljuje Vas tekst, sa kojim se inace 100% slazem. Samo tako nastavite. “Mnogo je malo” ljudi koji tako misle.
April 21st, 2009 - 19:10
Dragi Pedj@, odlicna je ova lista i veoma bliska istini. Ne znam da li da se nasmejem ili ozbiljno zamislim?
Hvala vam na podrsci, komentaru i naravno sto citate moj blog i roman.
Kad sam vec kod romana, mislim da vam dugujem jedan odgovor. Iako sam, najpre, planirala da stampam roman, mislim da to necu uciniti (ili bar ne u narednih nekoliko godina), zbog licnih razloga…
Vasi kometari i sugestije su, naravno, uvek dobro dosle!
April 22nd, 2009 - 07:37
Ha!Zar u ovo vreme niste na “malim ekranima nasih TV prijemnika”?? (Salim se)
Ne mari za knjigu.Ja sam u stvari hteo da prisustvujem promociji i dobijem posvetu od autora licno!(Salim se)
Citacu je i ovako.
Hvala Vam sto ste mi dokazali da su (neki) ljudi iz javnog zivota obicni smrtnici i ne razlikuju se mnogo od onih za koje Svet nikada nece cuti.(Ne salim se)
April 22nd, 2009 - 23:00
Pratim, eto, blog i moram da priznam da me je ovaj prilog, posle godinu dana, naterao da napišem komentar, nadam se kratak. Problem je svakom ko se ne uklapa u sredinu u kojoj caruju i glavnu reč vode Šicko, Micko i Picko, kibiceri i napadači sa glupim pitanjima. Još su gluplje priče malenih Persica, koje muči i mori zašto je Maca dohvatio Miju i šta je sve, zamisli, Miki, Šiki, Liki rekao, valjda, Ceci. Posle svega, čovek jedino može da ode nezadovoljan, ili poluzadovoljan,ako se dobrano napije i reflektuje neki svoj, u ovoj situaciji iskrivljeni, bolji svet. A Šicko i Persica imaju, ako se ništa ne desi, rezervnu varijantu, taj fejsbuk na kome komuniciraš sa bezbroj osoba, koje su ti se na prvi pogled dopale, rasplineš se i na kraju ti sve dosadi. “Dase” sa normalno lepim manirima su sada babaroge, a da ne pričamo o onima koji se bezrezervno posvete i iskreno brinu o osobi koju vole. Ali da se ne lažemo, svako je imao priliku, osobu sudbinski vezanu, “parametar”, zbog koje su sve ostale samo loša zamena, surogat. Ako je to vreme prošlo, jedino ti preostaje da se posvetiš i brineš o Persicama, piješ, i na priče o Maci odgovaraš ne razmišljajući. Sledeći put osobu “parametar” čuvaš, ako se pojavi ili vrati. Ja toliko. Dobar je prilog. Persice STOP!
April 24th, 2009 - 17:32
Dejane,
drago mi je što čitaš moj blog i što pišeš.
Pročitala sam tvoj komentar nekoliko puta i - sve mi je jasno. Sve razumem i za sve si u pravu. Sve je to kopija kopije. Imitacija života.
Stvari često izgledaju drugačije nego što jesu.
p.s. Sećaš li se rečenice kojom počinje roman o Ani Karenjini?
April 28th, 2009 - 14:09
Draga Danijela,
razumem vas sve apsolutno i najviše bih volela da ne moram da budem ni na blogu,niti facebook , ponajmanje MSN ali….Kako da znam šta čita i čime i sa kim se dopisuje moja treća ćerka od 16 god.Kako da znam da li je neki pedofil startuje ili je vodila ljubav sa ili bez kondoma..Neke slike koje kradom pogledam,postavi na FB a odmah izbriše sa telefona.
Pre par godine istu muku sam imala sa starije dve ćerke,ali su ih pratili moji drugari ili sam se dogovarala sa vlasnicima nekih diskoteka da mi ih “čuvaju”.
Dakle,kad se imaju deca,bilo muška ili ženska,nebitno, večito imaš strepnju da li će se moć američkih filmova manifestovati kroz isto ili slično ponašanje vaše dece,komšijske,školske,kolega ,dece vaših bogatih prijatelja…Droga,sex,prostitucija,homo i biseksualizam..,samo su neki od otrova koji su evidentno najjači razarači ljubavi,porodice,poštovanja,poštenja..
Stoga sam “ušla” u svu tehnologiju koja se plasira na svim tržištima ,svih zemalja, a i iz moje fotelje.
Naravno,ne pomišljaj da sam relativno IT edukovana samo zbog monitoringa moje dece,ne naravno.Pa ta tehnološka dostignuća mi pomažu da se čujem sa sestrom iz Australije,za cenu paketa ADSLa, dok pijem kafu u bade mantilu, odgovaram na emailove, plaćam ebanking i usput stavim masku na lice i lakiram nokte,da bih kroz 15 minuta otrčala na sastanak ili prošetala pored Dunava u miru,jer sam obavila posao za koji mi je ranije trebalo 2 dana.
Best regards
April 28th, 2009 - 16:38
Draga Caty,
ne bih da me shvatite kao nekoga ko bi da ostane u prošlom veku i ko je protiv Interneta i medija. Naprotiv, verujem da sva ta nova tehnologija ima dosta korisnih i praktičnih strana i da je neminovno koristiti je, ne samo da bismo olakšali sebi život, već i da bismo smo se asimilovali u društvene tokove i zajednice. Ipak, ponekad mi se čini da nas to previše udaljuje i otuđuje. Živimo život tamo negde u veirtuelnom svetu i polako postajemo kiborzi, gubeći nit sa onim što je stvarno, a što nam izmiče kao voda kroz šake.
A to za špijuniranje ćerki zaista, deluje kao dobra ideja! Tako su, kaže jedna šaljiva definicija facebook-a, razmišljali i u velikim špijunskim agencijama!
Evo kako glasi ta definicija: facebook
Projekat CIA-e da bi sami počeli da skupljamo podatke o sebi i pravimo svoje dosijee. Na taj način im omogućavamo pristup do svojih slika, znaju s kim se družimo, gde smo bili na letovanju, šta trenutno radimo, kojoj smo političkoj opciji naklonjeni - i sve to bez angažovanja i jednog jedinog agenta - brilijantno.
Pozz,
April 29th, 2009 - 11:28
Danijela,
apsolutno se slažem sa definicijom facebook-a, ali mi se omaklo u prethodnom komentaru da i to potvrdim.
S obzirom da nas prate preko mobilnih telefona i kreditnih kartica,a sada će i preko novih ličnih karti i biometrijskih pasoša, ne vidim drugi način izlaska iz tunela, sem da se “uhvatimo za ruke” i zajedno guramo kroz život.
Kakav svet ostavljamo našoj deci??
Da li su Maje bile u pravu ostavljajući kalendar do 2012. godine???
April 30th, 2009 - 17:35
Danijela,
Ne mogu a da ne primetim da je, u odgovorima na komenatare, Pedj@ dobio “dragi” i Caty dobila “draga”. Zašto i Dejan nije “dragi”? Molim odgovor.
Al* da se vratim na temu, svi smo svesni da smo čipovani, pre svega tehničkim stvarima koje imamo u okruženju i koje stalno nosimo uz sebe. Biometrijski pasoš i lična karta sa čipom su samo normalan nastavak, koji ćutke prihvatamo. Nema više privatnosti, sve je već, ili će se pojaviti na yutjubu. Al* ne brine mene CIA, briga nju za nekog od nas, dragog Peru, dragu Danijelu i Dejana (ne dragog). Problem je što je većini ljudi, dobra ideja da nekoga možemo na lak način dobrano proveravati i zadovoljavati svoju znatiželju. Ne mislim na kontrolu dece, jer je po meni je to sasvim normalno, čak i obaveza roditelja, nego na pokušaj kontrole osoba nama bliskih, sa kojima smo u vezi. Sama mogućnost da čovek može, na prost način, da vidi sa kim ta osoba kontaktira i ko su mu prijatelji, je insprirativna za neke ljude, koji su nekada morali da se pomuče da neke stvari provere. Kad osoba koja jednim klikom vidi da je prijatelj, njemu bitne osobe, neka tamo, na slici golišava Persica, ne može da ne odreaguje. Dolazi ljubomora, traženje objašnjenja i kraj. Šta uraditi? Odbijanje registracije u nedogled nije rešenje. Možda treba opušteno voditi svoj maleni život, bez strahova i razmišljati šta je to što donosi osećaj zadovoljstva čoveku i dragim mu osobama. Dobra mi je ideja to “hvatanje za ruke”. Bas me briga za CIU i kontrolore i ne dam da mi poremete i kreiraju život.
May 5th, 2009 - 22:12
Dragi Dejane,
evo ja sam te prihvatila , a i Danijela ce,znam.No necu da se uplicem u njen buduci odgovor upućen tebi.
Jeste sve ovo sto napisa Danijela, pa posle mi dodasmo komentare, tačno.
Lepo je “čuti” da postoji još pravih osoba sa kojima možeš da razmeniš misli na istom nivou, bez opterećenja/pa makar elektronski/.
Ni ja ne dam da mi ONI poremete život.))):
May 6th, 2009 - 13:47
Draga Caty,
vidim da ste pročitali i napisali komentar na još neke priloge i roman. Dobar je roman, al* se i meni čini da previše vremena prođe između dva nastavka. Može ona to i brže, znam. Verovatno je problem u tim noćnim izlascima sa prijateljima u poznate klubove u centru grada. :))) Nadam se da će je, ova zajednička kritika, podstaći da piše brže i više, jer to, realno, dobro radi. Dobro je i lepo videti još nekog iskrenog poštovaoca i ljubitelja “lika i dela” drage Danijele. Hvala za komentar i “dragi”.
May 7th, 2009 - 11:43
Dejane,
Ne mogu a da ne primetim da ti je bas vrlo tesko palo to sto te svima nama draga Danijela nije oslovila sa “dragi”…
Evo ja cu moje “dragi” da ti ustupim ako ti to nesto znaci,naravno ako se Danijela slaze s` tim
Jos nesto. Nisi u pravu u potpunosti sto se tice razloga koje si naveo zbog kojih se nastavci knjige ne pojavljuju cesce.
May 9th, 2009 - 10:33
Eto, dragi Pedj@, ne vredi.
Vama hvala na pokušaju da ustupite svoje “dragi”, al* se Danijela, kao što vidite, ne slaže. Pretpostavljam da bi do sada već odgovorila. Nema vremena? Noćni izlasci? Vi razumete moju situaciju, najgore je kada ne znate da li ste “dragi” ili “ne dragi”. Pošto sam i ljut i povređen, od danas čitam samo priloge Julijane Mirkov. Adio draga Caty, adio dragi Pedj@, gospodjo Julijana evoo me!!! :)))
May 9th, 2009 - 15:19
Primećujem da konnverzacija na blogu i dileme oko reči “dragi”, postaju sve interesantnije i, iskreno, uživam dok čitam vaše “razgovore”! Ja sam, ionako, napisala šta sam želela, zar ne? Sada je red na vas!
Dragi Dejane (na kubni, dodajem i poene koje si pokupio od Peđe i Caty), Caty mi se obratila sa draga, na šta sam joj odgovorila na isti način (takva su pravila poslovne, elektronske komunikacije), a Peđa i ja smo već komunicirali preko bloga, pa smo takoreći “stari znanci”. Ti si napisao komentar, bez obraćanja i bez pitanja. Dakle, nije bilo potrebe da odgovaram na tvoju poruku, ali ja sam to, ipak učinila, jer mi je bilo drago što pišeš posle godinu dana.
Zadovoljan?
Kada je reč o blogu Julijane Mirkov, to je pravi izbor, jer i ja ga uvek, rado čitam i preporučujem drugima.
May 9th, 2009 - 18:03
Draga Caty,
postoji jedna zanimljiva teorija o kalendaru Maja i toj “zastrašujućoj” 2012. godini. Naime, Maje su ručno računale vreme i u njihovom kalendaru je uvek postojao dan kojim se sve završavalo. Kako su već nekoliko puta dočekali “propast” sveta i odlagali taj dan, odlučili su da za taj datum odrede neku godinu u dalekoj budućnosti! Izabrana je 2012. godina, jer je ona za njih bila veoma daleka, što im je bitno olakšalo posao, jer nisu morali stalno da prave novi kalenadar. Druga, takođe zanimljiva priča kaže da je “New age” velika medijska opsena kako bi se manipulisalo masama (detaljnije u filmu Zeitgeist, koji se, sa prevodom na srpski, može se skunuti sa neta). I gde je sad istina? Istina je negde između - rekli bi Slaki i Molder
May 11th, 2009 - 15:31
Draga Danijela,
“Dragi na kub” mi mnogo znači, a naročito što se u tom komentaru jedino meni obraćate bez persiranja. Al* vas molim da ne idemo dalje od toga. Moj broj telefona vam (ti) ne mogu dati, a razlog je što mnogo i često odlazite u te noćne klubove.:)
prosto ne mogu da verujem da ste jedan ceo komentar posvetili meni, znate ” ja sam vaš veliki obožavalac i redovno gledam Slagalicu”.
Mnogo hvala, sad sam zadovoljan.;)
May 13th, 2009 - 14:01
Da, zaista ovo postaje vrlo zanimljiva prepiska.
Sta bi Dejane sa izjavom da vas vise nece biti na ovim blogu!? Svoju rec gazite vec samo nakon par dana.
Imam predlog za vas.Ostavite broj telefona na ovom blogu, pa ako se nekoj devojci svide vasi komentari, eto prilike da se uverite kako je biti obozavani obozavalac.
July 21st, 2009 - 21:45
Поштована госпођице,
Нема Вас дуго на Вашем Блогу и питање је када ће Вас ове речи пронаћи… али, једног дана ће Вас сачекати као у песми К. Симонова, а, вероватно, и ове две књиге које Вам предлажем, јер, предосећам, да оне могу задовољити Вашу знатижељу… Ако сте их раније прочитали опростите што то нисам осетио, мада ми моје године не би смеле допустити ту врсту пропуста… Џејмс Глајк БРЖЕ (Убрзавање свега на свету), 2003. и ПОХВАЛА СПОРОСТИ (Како један светски покрет пркоси култу брзине)аутора Карла Оноре из 2004. године…
Иначе, прочитавши оно што сте до сада написали, гледам Вас, и слушам, друкчије!
July 24th, 2009 - 12:47
Slazem se kolega sa bloga.
Nema je vec duze vreme.
Verujem da priprema nesto novo i vrlo zanimljivo.
Ili jednostavno odmara od svega.
August 3rd, 2009 - 23:50
Eh, kada biste znali koliko mi je drago kada vidim novi komentar na blogu, a jos draze kada dobijem preporuku za neku dobru knjigu ili procitam komentar da “pripremam nesto novo i zanimljivo”. Svi mi koji nesto pisemo i piskaramo, cinimo to, ne samo zbog potrebe da to radimo, novca ili mozda dara za tu vrstu umetnosti, vec i zbog one druge potrebe - da to neko pogleda, procita, prokomentarise.
Boccar, hvala na lepim recima i hvala na preporuci. Ako je i vama je ta tema zanimljiva, preporucujem vam i Tomasa Hilenda Eriksena i njegov rad: “Tiranija trenutka” (izdala je Čigoja). Osim ove teme zanimaju me mediji i stvaranje vrednosti “americkog sna”, te vas molim da se ne ustrucavate da mi preporucite jos neku knjigu iz ovih oblasti.
Ped@, drago mi je da se javljas. Imala sam dosta posla ovih dana (nedelja) u Crnoj Gori, te sam malo zapostavila pisanje, ali verujem da cu to nadoknaditi u narednih mesec-dva.
Hvala na komplimentu.
Pozz, D.
August 31st, 2009 - 19:28
Simpaticno,samo bih dodao da ipak moramo da se prilagodjavamo trendovima i vremenu u kome zivimo.Naravno neki to zluoptrebljavaju.Konkretno kad je FB u pitanju,kao i svaka moda koja se pojavi,i FB se zloupotrebljava,svojevrsno trziste ljudima u najgorem mogucem smislu.I zato planiram da izbrisem svoj profil na istom,posto sebe apsolutno ne vidim u tom svetu.
Telefon,kompjuter i sl igracke su potrebne ali nisu neophodne. Pre par meseci sam bio 20 dana u inostranstvu kod rodjake.Nisam imao internet,niti FB,mobilni za samo par poruka posto je kredit preskup,i sebe sam prosto bacio na iskusenje da vidim koliko cu izdrzati bez “droge”. Moram priznati da mi je bilo tesko u pocetku,medjutim posle sam se navikao,za to vreme procitao 2 jako dobre knjige, i obisao neka lepa mesta.Ako mi verujete kad sam dosao kuci,uopste nisam imao potrebu da se vratim starim porocima.Nekako mi je to sve delovalo nepotrebno.Prosto zelim da uzivam u zivotu sa realnim ljudima,cesto sebe uhvatim kako sa nekim chatujem bez veze a zapravo je lakse izaci i popiti kafu sa nekim,procaskati,ostvariti mozda neka nova prijateljstva.A ovako,chat,2 monitora,2 sagovornika,2 kamere,apsolutna sloboda da od sebe pravimo licnost kakva bi se mogla dopasti “kolegi” sa druge strane ekrana.To nije zivot koji treba ziveti.
Jako cesto cujem u autobusu mlade ljude koji pricaju o FB,skoro kao o nekom paralelnom zivotu.”da li si mu videla status”,”jel ga imas u prijateljima”,”stavio je na statusu da je slobodan”… Ljudi su nesvesno optereceni tudjim zivotima,a zapravo nemaju pojma ni u njihovim sta se dogadja.Da li je to priroda coveka,da non stop gleda u tudje dvoriste?Ili je to ipak stvar mentaliteta?
Skoro sam pricao sa jednom poznanicom,i sokirao sam se kako se neke vazne zivotne stvari svode na rutinu.Pitam je kako stize da uziva u zivotu s obzirom da radi 3 posla,nema vremena za momka,za izlaske.Kaze mi da zeli da stvori milione,da se u tom smislu dokaze,a ja je pitam kad planiras porodicu,decu,muza,do slovce mi je odgovorila “ma ne mislim ja o tome toliko,imam neke udvarace,naci ce se neka genetski adekvatna budala da mi napravi dete,a sve ostalo cemo lako”.Ostao sam bez teksta.
September 14th, 2009 - 13:21
Vl@dimire,
najpre, hvala na komentaru.
Saglasna sam da ne treba ići u krajnosti, jer neke stvari (poput gadžeta, npr)zaista mogu da olakšaju život i ne treba ih, odmah, odbacivati. Ipak, neke druge mogu vas, potpuno neprimetno, “uvući” u svoje kolo, tj. igru kojoj, ne samo da nema kraja, već nema ni kontrole (jer jedno vuče drugo). Dobra strana FB je, kako mi kažu neki prijatelji, povezivanje sa ljudima koje je život odveo na drugu stranu sveta i koji su hiljadu kilometara daleko od vas. Da, tu su, zaista u pravu, zar ne? Međutim, komuniciranje preko mreže može da potraje i po nekoliko sati dnevno, a to je vreme koje krademo od stvarnog života, druženja sa prijateljima, porodicom, voljenom osobom… Dakle, vaša prijateljica koji živi na drugom kontinentu će znati šta ste sinoć večerali, dok će prijatelj, koja ne podržava komunikaciju na FB, ali stanuje 13 km daleko od vas, “čekati” u redu da uživo procaska sa vama (jednom u mesec dana).
Slično je i sa satima koje provodimo pored televizora. Kada sam shvatila da postajem zavisnik od TV-a i sadržaja koji se prezentuje, odlučila sam da izbacim televizor iz stana i da to vreme provedem na bolji, korisniji i kreativniji način. Od trenutka odluke do danas, prošlo je 5 godina, a ja sam bogatija za nekoliko prijateljstava, desetine knjiga, naučno zvanje…
Pored toga, sve ove novine, koje nam neminovno donose mediji i globalizacija, uče nas da govorimo nekim drugim jezikom koji, ni sami, ponekad ne razumemo.
No, ovo je verovatno tema za neki drugi blog…
September 14th, 2009 - 14:06
Samo sto spomenuh problem sa navalom starnih reci za koje se, često pitamo šta, zaparavo one znače, stiže mi jedan ztanimljiv email. Nadam se da se autor neće ljutiti što ću ga podeliti sa vama…
Evo ga:
Dobijem ja neki flajer kako neka-tamo banka daje kredite za kupovinu kola i ostalih gluposti. I ja se zaputim čisto da se informišem o čemu se radi, i da li ja mogu da kupim jednu vespicu da se vozam od tačke A do tačke B.
Ulazim u banku, i taman počnem rečenicu ” Izvinite.”, međutim čovek-obezbeđenje me prekine i kaže “Moraćete da sačekate u klajent holu”.
Ja pitam “A gde je klajent hol?”
On kaže “Pa evo baš tu gde stojite .”
I tako ja malo sačekam, a onda me on ljubazno uputi:
“Izvolite, za sve informacije obratite se switchboard clerk-u.”
“Dobar dan, jeste Vi switchboard clerk? Interesuju me ovi krediti za građane.”
“Aha, da. evo možete preći kod client advizor-a”
“Važi, hoću. a gde je to?”
“Koleginica na šalteru, odmah iza vas”
“Hvala…”, već se malo osvrćem i obrćem po onom klajent holu, kad odjednom neko zavrišta iza mene:
“Alo momak! Samo malo !”
To je bila cleaning lady sa onim džogerom. Briše onaj patos da se još više cakli kao da će neko da legne pa da ga liže.
Dolazim do client advisor-a, tzv. šalterske službenice, i ona me ljubazno upućuje na zgradu prekoputa uz rečenicu “Obratite se tamo gospodinu Koči, on je tamo store manager”.
Dolazim ja kod gospodina Koče i izložim mu sve svoje želje i skrivene misli, a on kaže “Znate šta, ja jesam ovde store manager, ali to ne znači da sam marchandizer!”
“Aha, oprostite. nisam mislio da Vas uvredim, a kome da se obratim vezano za vespu?”
“Eno vam ga tamo Rale, on je marchandizer pa vidite šta ćete.”
Dolazim do Raleta: “Izvinite, jeste Vi Rale, marchandizer ?”
“Ja sam, šta treba ?
“Pa mene je poslao gospodin Koča kod Vas…” - ne uspevam da dovršim rečenicu.
“Jaoj Kočo Kočo. (to on sebi u bradu al’ da čuju svi). jeste mi doneli profakturu?”
“Kakvu profakturu?”
“Nisam”
“Slušaj dečko. ideš prvo kod Cace, ona je Key account, lepo ti napiše profakturu, i onda sa tim dođeš kod mene da ti ja lupim pečat, pa da se vratiš kod Koče.
Jesi razumeo?”
“Da, da. sve sam razumeo…”
Odlazim da tražim Cacu koja je key account, ali mi cleaning lady kaže da je Caca izašla ranije, i da ako mi nešto treba potražim office managera.
Dolazim do neke kancelarije, već znojav, sa potpuno razludelim neurovegetativnim sistemom. Kuc kuc.
“Izvinite, jeste Vi office manager?”
“Ja sam, ali ja sad nešto radim, ako ste došli zbog reklamacija moraćete da dođete sutra jer smo storno za danas završili”
“Aha, hvala. doviđenja.”
Vraćam se kod čoveka-obezbeđenje.
“Izvinite, ja sam zalutao, ne umem da se snađem, upomoć!”
“Ko ste Vi?”
“Ja sam Bane, i hoću da kupim vespu, ali ne znam kako se to radi.”
“Idite gore kod gospođe Sretenović, ona je ovde executive asistent i ona će Vam sve to obaviti za pet minuta.”
Dolazim kod gospođe Sretenović.
“Izvinite, jeste Vi executive asistent?”
“Ja sam, kažite?”
“Meni samo treba jedna vespa koju bih kupio uz pomoć kredita”
“Pa što ste došli kod mene?”
“Pa ne znam ni ja. Bio sam kod svakoga po malo, i na kraju su me uputili na vas.”
“Znate kako mladi čoveče (ova je neka fina). siđite dole kod Mare, ona je client advizor, recite joj da sam vas ja poslala, ona će Vam dati formular koji bi trebalo da popunite, i onda sa tim formularom odete kod cashier teller-a, dogovorite se oko uslova plaćanja, i kad budete uzeli robu samo zamolite da Vam je logistic manager preveze do željene adrese.”
Tek sad mi ništa nije jasno.
Pokušavam da telefoniram nekome ko je učio engleski međutim cleaning lady mi kaže da isključim mobilni, ja se klizam na onom patosu, istrčavam napolje, iščekujem epi napad i konačno dobijam Aleksandru. “Cale, majke ti, šta je logistic manager ?”
“Pa to ti je vozač Brano, što?
“A šta je cashier teller?
“Blagajnik.”
“Važi, hvala ti, zovem te kasnije”.
Kakva crna vespa, kakva banka, kakva prodavnica . sreća pa ostadoh živ.
Ćuti si, sedi kući.
September 16th, 2009 - 10:21
Zanimljiva situacija, a porazavajuce je sto je potpuno istinita.
Iz slicnih razloga zaobilazim banku u sto sirem luku.Jedini kontakt mi je 2 puta mesecno i to iskljucivo sa bankomatom.
Jos jedna cinjenica u prilog tome koliko zudimo i ceznemo da se sto pre priblizimo zapadu.
Kao decak koji pokusava prerano da se brije ili devojcica da lakira nokte.
U francuskom Telekomu su se dogodila 22 samoubistva.
Kada su pitali rukovodioce za komentar, oni su odgovorili da je prosle godine bilo 29 samoubistava, a 22 je naravno manje u odnosu na prethodni period.
Kuda sve ovo vodi?
September 23rd, 2009 - 19:08
Daniela, this is absorbing! I find you name everywhere!
I’m so sorry because I connot read this, but I’m sure it is perfect, as you are!
You friend told me for this website and thanks to her I found more photos of you!
I found you on facebook 2!
Kisses from Brasil!
September 30th, 2009 - 09:08
Iskreno, prilicno me je potresla smrt Brisa Tatona. Cini mi se, da prvi put, ne znam sta da napisem ili kazem, osim da mi je zao, zaista, mi je zao. Zao je i Srbiji… Pitam se zasto je stradao neko potpuno nevin? Cemu nasilje i kuda nas vodi?
Kazu mi da se to dogadja svakoga dana, svuda u svetu, ali, da li to moze biti nekome opravdanje? Objasnjenje, izvinjenje?
October 2nd, 2009 - 10:17
Iskreno, u ovakvim situacijama pokusavam da zamislim sebe.Nisam roditelj, ali bih voleo uskoro da budem.
Odgajas dete od “male vekne hleba”, preko decjih bolesti vrtica, skole, fakulteta i kad treba da najvise uziva u zivotu, neko ga na silu prekine.
Zaplakao sam kada sam video njegove roditelje,koji su skrhani bolom.Na njihovim licima se moglo videti da su svoje dete vaspitavali da voli sve oko sebe.
October 2nd, 2009 - 11:39
Zao mi je zbog tog dogadjaja,zao mi coveka prvo.ALi,zar to nije postalo sasvim normalno u ovom nasem besnom drustvu? Pogledajte kako je omladina besna,nekako nafurana,danas su svi clanovi nekih navijackih grupa. Nadam se kao i sav normalan svet,da ce drzava stati na put navijackim grupama,nasilju bez obzira gde se desavalo.Verujte mi ja se licno ne osecam bezbedno na ulicama,u klubovima,gde god da odem,atmosfera je prilicno napeta,bez problema mozete ocekivati noz u bubreg,flasu u glavu ili tako nesto ako se nekome slucajno ne dopade vas pogled.
A sa druge strane,ne dopada mi se nacin na koji se izvestava o strancima koji su napadnuti.Ispravite me ako gresim,ali cini mi se da mediji namerno napumpavaju atmosferu i nekako prave sliku kao da se u gradu odvija opsta hajka na strance,sto naravno nije tacno.Desavali su se i ranije slicni slucajevi,pa se nije dizala tolika prasina,ne mogu da se otrgnem mislju da neko vidi interes u tome da se srbija proglasi negostoljubivom, i varvarskom drzavom.Da li zbog moguceg ukidanja viza,pridruzivanja EU…ne znam..sta vi misite o tome?
October 7th, 2009 - 16:17
Da, prica se siri na sve strane…
Cula sam nekoliko razlicitih verzija. Moze svasta biti. Bas me zanima sta bi prof. D.Simeunovic rekao o svemu ovome, s obzirom na to da je on stricanjak u oblasti protivterorzma (ako govorimo o organizovanim grupama ciji je cilj ne pristupanje EU)…