Nedavno sam u “Politici”, na molbu redakcije, razmišljao naglas o tome kako pisci žive i da li uopšte mogu da žive od svog pisanja, a to, opet, u vezi sa pitanjima nepostojanja povremenih stipendija i nagrada, koje stimulišu pisanje i toga na da li bi, na koji način i koliko bi, u finansijskom smislu, Ministarstvo kulture trebalo da pomogne pisce, da napravi određeni fond za knjige u nastajanju.
Činjenica je da zanimanje “književnik” kod nas postoji isključivo na nivou statističke greške. Malo ko od nas koji se bavimo pisanjem lepe književnosti uistinu živi od procenta ostvarenog od prodaje svojih knjiga. Svako se dovija kako zna i ume: neki pisci su prinuđeni da troše svoj talenat u blatu srpskog novinarstva, drugi su, opet, urednici u izdavačkim kućama ili književnim časopisima, lektori, univerzitetski profesori, bibliotekari… (To po sebi nije sporna stvar, kad su mogli Hemingvej ili Crnjanski da budu novinski izveštači, zašto bi našim savremenim piscima to smetalo? Ipak, ovde je reč o pitanju nemogućnosti izbora svih izbora: imati dva posla nije stvar izbora nego presudan faktor.)
Pisci postkomunističke ere nemaju mogućnosti, poput svojih starijih kolega, da “uživaju” u blagodetima SIZ-ova ili kulturno prosvetnih zajednica: pisci poput njih su dobijali platu, regres, topli obrok, išli preko sindikata na more… Država se brinula o svojim državnim piscima, jer su pisci imali istaknut društveni status u socijalističkoj eri. U eri potpunog beznađa i status pisca je pojela inflacija. Sad svi pišu: pevačice, generali, političari, fudbaleri… ali od pisanja ne živi skoro niko. Kad već stvari stoje tako, onda ne treba nikoga da čudi to što ne postoji ni sindikat pisaca. Da li ste čuli za generalni štrajk pisaca zbog loše materijalne situacije? Da li država treba da subvencioniše pisce, kao što recimo subvencioniše poljoprivrednike, posebno je pitanje.
Neki oblik institucionalne pomoći svakako da bi trebalo da postoji, ali se tu nameće drugo pitanje: kako od milion ovdašnjih pisaca odabrati one kojima je pomoć zaista potrebna? Da li i piscima država treba da izdaje licencu kao što je izdaje profesorima, advokatima ili lekarima? Možda bi država mogla da pomogne tako što bi stimulisala izdavače koji objavljuju domaću, a ne prevedenu (trivijalnu) književnost. Možda bi ministarstvo kulture moglo da inicira osnivanje fondacija koje će da pronađu svoj interes u finansijskoj podršci ovdašnjih pisaca. Nažalost, kod nas postoji samo jedna fondacija koja pruža podršku, ne piscu, već - delu u nastajanju. To je skromna pomoć, ali je veoma važna. Sve bi bilo mnogo drugačije da postoje sistemski zakoni koji regulišu oblast izdavaštva, da postoji razgranata knjižarska mreža, da postoji volja da se na svakom koraku afirmiše domaća savremena književnost…
Pisci ovde nisu gladni, jer i ne postoje. Ovde su gotovo svi pisci profesionalni hobisti.
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
Novi komentari