Možda ovo globalno uprosečavanje svega i svačega ima i dobrih strana, no u kulturi sigurno ne. U osnovi plemenito, ali pri recentnoj realizaciji stravično proročanstvo Branka Miljkovića da će poeziju svi pisati, gledamo svaki dan. I šta pučanstvo najviše kupuje. Knjige američkih kvazi psihologa, zatim banalne romane koji izazivaju pažnju zbog nekakvih religijskih jeresi i ispovesti ubica i zločinaca. I sa filmom, ista stvar. Situacija je takva da već posle prve scene možete predvideti kraj, a između je smeštena kakofonija specijalnih efekata i sirovog nasilja.
Da se razumemo, ima sjajnih umetnika u književnosti i u filmu, ali velikih dela, u smislu ostvarenja koja svojom snagom menjaju pogled na svet, način razmišljanja, više nema. Evo moje teze, a istovremeno i predloga za diskusiju: poslednji veliki film je „Apokalipsa danas“ Frensisa Forda Kopole, a poslednja velika knjiga je „Sto godina samoće“ Gabrijela Garsije Markesa.
Rat kao svojevrsan i samostalan entitet, koji je kod ljudi budi dobro prikrivenu, ali uvek prisutnu bestijalnost, posle „Apokalipse danas“ izgubio je do tada dominantnu mitsko-herojsku dimenziju i svi kasniji Ramboi i ostala holivudska i ina nacionalistička konfekcija ne mogu da zamaskiraju njegovu zločinačku suštinu.
S druge strane Markesova hronika porodice Buendia imala je snagu velikog naučnog otkrića, onog koje u potpunosti menja dotadašnje životne navike i onog čudnog osećaja da je tu, pored nas, decenijama neprimećeno obitavao ceo jedan magično koloritni kosmos.
Ja rekoh, pa vi vidite. Samo, nemojte molim vas Spilberga i Koelja.
Toliko.
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
Novi komentari