Preporuke za čitanje po Mići

Srđan V. Tešin Dodaj komentar

Srdjan Tesin- Žurim, zakasniću na voz! Hajd baš kad navaljuješ, da ti kažem… Ja radim na železnici, kondukter sam skoro ceo radni vek. Ljudi svašta zaboravljaju u kupeu. Najčešće kišobrane, kojekakav ručni bagaž, rukavice, kape… E sad, da li ih zaboravljaju ili ih namerno ostavljaju to ne znam, ali ne desi se da završim smenu a da ne pronađem barem jednu knjigu. Na kraju godine, u kaseti mi se nakupi čitava jedna biblioteka. Što da se lažemo? Nisam ih ja čitao, al’ mislim: što da završe na smetlištu? Čuvao sam ih tako, sve dok, na svoje zaprepašćenje, nisam pronašao knjigu “Petrovgradska prašina”. Kad se nisam šlogirao! Unutra piše, znam napamet: “Baba Vida je po čitav dan sedela za šivaćom mašinom marke ‘Singer’ i šila. Pevušila je pesmu ‘Škripi đeram, škripi đeram, ko je na bunaru’ a ponekad i pesmu ‘Lili, lili, pače moje malo’.” A piše još i ovo: “Jedne noći, pri punoj mesečini, u grupi somova koje je otac hranio belim hlebom, našla se, niko ne zna kako, štuka Olgica iz Mokrina i zamalo mu odgrizla ruku.” Šta da ti kažem? Pa moja baba se zvala Vida i bila je čuvena mokrinska krojačica! Neka kaže ko šta hoće, ali to je knjiga o mom detinjstvu i tačka. Hajd sad, žurim… - Vojislav Despotov (62), kondukter i pecaroš koji je ispod ćuprije “Devet grla” svojim očima video štuku Olgicu.

- U, pa ne znam da li ću da nadrljam ako ti ovo kažem… Tako sam onom novinaru Mići Vujičiću rekao šta čitam pa je posle bilo problema kad se otkrilo da sam zrikavom Jakovu Janiću, vlasniku knjižare “Preko reke, pa u šumu”, maznuo “San o ljubavi i smrti” Filipa Davida. Ma dobro, neka ide život. Vidi, sad stanujem u odličnom stančiću - nisam više u onom ćumezu kod pijace - a u njemu nema šta nema. Vlasnik je bio profesor fizike, eno ga sad u ubogom domu, smestila ga deca, kao - nema niko od njih vremena da se stara o starcu. Nije moje da se mešam, nego… Zateknem u stanu biblioteku, knjige složene uredno, po sadržini i veličini. Među tolikim naslovima, zapazim jedan smešan. “Vadisrce”. Jedna reč. Strani autor. Boris Vijan. Uzmem da čitam. Odmah od prve pa sve do poslednje stranice smejao sam se kao lud na brašno. Žakmor, Anžel, Klemantina, Noel, Sitroen… Kakva galerija ludaka. Rejmon Keno kaže da je Boris Vijan obrazovan i lepo vaspitan čovek, završio je tehniku, to nije malo, ali to nije sve: Boris Vijan je svirao trubu kao retko ko… A što da mu ne poverujem?! - Gerogije Zecovski (37), patafizičar i večiti apsolvent filozofije.

- Gde me nađe? Upravo sam se vratila iz Tunisa. Bila sam u Susu deset dana. Hotel “Marhaba”, tri zvezdice, polupansion, hrana odlična, plaža još bolja, milina jedna. Ja nisam ništa spakovala za čitanje, ali moj verenik jeste. Nećeš verovati, poneo je knjigu Marvina Harisa “Krave, svinje, ratovi i vestice”. Neka studija o zagonetkama kulture. On ju je pročitao za jednu noć. Da li si znao da je svinja sveta životinja na Novoj Gvineji i na malinezijskim ostrvima južnog Pacifika? Štaviše, tamo postoji čak i Svetski centar svinjoljupstva. Za razliku od Indusa, koji ne jedu svoje svete krave, stanovnici Nove Gvineje jedu svetu svinjetnu. Sledeće godine - krstarenje Pacifikom. Ima da posetim taj raj za svinje, ne zvala se ja… - Zorana Zaklan-Šteta aka Zora Ajkula, vlasnica mesarske radnje “Butkica”.

- Čitam po dve-tri knjige odjednom. Evo, sad završavam “Saznanje bola” Karla Emilija Gade, roman o izmišljenim južnoameričkim državicama Maradagal i Parapagal, gde piščev junak, vitez Pirobutiro d’Eltino proživljava svoju agoniju nemirenja sa svetom. U stvari, ja sam shvatio da je ta uvrnuta priča o službenicima “Instituta za noćnu zaštitu” zapravo priča o Musolinijevim fašistima. Lukav je bio večiti pesimista Gada. Ima kod nas jedan pisac što je u svoj roman ubacio priču o Parapagalcima i Maradagalcima, samo sad mi ne pada na pamet ni njegovo ime, a ni naslov knjige. Zaboravljam, postajem senilan. Jednog dana ću zaboraviti i kako se zovem. šta sam ono hteo? Da, čitam i roman “Plavobradi” Maksa Friša. Pred glavnim junakom, doktorom Šadom otvorila se prava dostojevskijevska drama našeg vremena, koja glasi: ako hoćeš da otvoriš i oslobodiš svoju ličnost, moraš preuzeti krivicu na sebe. Razmisli, Mićo o tome! Kako?! Ti nisi Mića Vujičić?! Pa ko si onda ti? Šta hoćeš od mene? - Simeon Gajski (70), penzionisani profesor marksizma i voskar.

Napiši odgovor

Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.


N.Design Studio
RSS priloga RSS komentara Prijava