U slavu Staniše Stošića

Nenad Milenković Dodaj komentar

Nenad MilenkovićDok se mi bavimo predizbornom kampanjom, izborima, pregovorima o vladi, dok jurimo “bele magove”, slušamo priče o novim “materijalima i projektima”, zapremini ubudženih silikona u grudni koš, usta, nos, uši, džigericu… veliki ljudi i umetnici, tiho i neprimetno (onako kako su i živeli) odu zauvek. I to tako prođe mimo nas. Pročitamo poneki napisani redak u novinama, čujemo vest na televiziji, iznenadimo se. I? I ništa. Prođe dan-dva i sve zaboravimo. A onda opet kampanja, materijali, pregovori, silikoni…

Staniša StošićNajeksploatisanije blago juga Srbije, muzika, ostala je u ovoj godini siromašnija za dva bisera. Smrt “crnog bisera” Šabana Bajramovića prošla je, kako-tako, zapaženo u medijima. Istina, tek pošto ga je posetio ministar Ljajić i dodelio mu penziju, koju ovaj nikada nije primio. Međutim, smrt “belog bisera” južnog melosa Staniše Stošića, početkom aprila, nije dobila medijsku pažnju kakvu taj umetnik zaslužuje.

Staniša Stošić bio je pevač koga su za života nazivali Pavarotijem vranjanske pesme. I ne samo vranjanske jer su se na njegovom pločama nalazile pesme iz svih krajeva juga Srbije .Od Toplice do Pirota i od Niša do Prizrena. Ono što ga je, osim anđeoskog glasa i sposobnosti da vrhunski otpeva bilo šta, činilo drugačijim od ostalih pevača jeste činjenica da se nikada nije polakomio za novcem i nije hteo da snima “tralalala pesmice”. Tokom karijere pevao je isključivo pesme iz svog kraja.

Staniša je rođen u selu Vrbovo, kraj Vranja, baš tamo gde je Koštana nekad šetala između kuća sa drvenim doksatima i igrala čoček. Pesme koje je pevao tokom života, pune čežnje, tuge, ljubavi i patnje i čuvenog “žala za mlados’” bile su njegov zaštitni znak. Samo on je mogao da otpeva „Lela Vranjanka“, „Dimitrijo, sine Mitre“, „Simbil cveće“, „Zbog tebe, mome ubava“, “Karakoca”, „Stani, zoro, stani“, „Belo Lenče“, „Šano dušo“… tako da trezan čovek pusti suzu.
Iako nije bio velika zvezda, Stanišino umeće nikada nisu mogli da poreknu ni publika, ni kritika, a ni kolege.

Osim po pevačkoj perfekciji, u istoriji muzike ostaće upamćen i kao prvi muškarac koji je pevao “južnjačke” pesme”, jer su ih do tada pevale isključivo žene. Melos svog rodnog kraja, zavoleo je u Učiteljskoj školi u Vranju, gde je svirao violinu, bio solista u horu i imao prve časove pevanja. “Kada sam se opredelio za pevanje znao sam ko su mi bili pradedovi, šta su pevali i šta znače koreni. Mi smo taj pojam zaboravili, a on je jako bitan u opstanku svakog naroda. Pevač treba da ostane u granicama svog zavičaja” – govorio je.

Prvi put Stošić je zapevao 1963. u Radio Beogradu, za čiju fonoteku je uradio više od 150 trajnih snimaka muzejske vrednosti. Nikada nije pristao da snima instant-hitove, a odbijao je mnoge ponuđene pesme jer je hteo da zadrži nivo.Čak i po cenu da ne bude zvezda.

Staniša Stošić je iza sebe ostavio suprugu Ljiljanu i sinove Stefana i Dušana. Njegov stariji sin je bolestan, a porodica živi samo od Ljiljanine penzije u iznosu od 15.000 dinara. Tužno. Eto kako prolaze vrhunski umetnici u Srbiji…



Jedan odgovor na “U slavu Staniše Stošića”

  1. Kalimero je napisao:

    Doada mi se novinarsko-istrazivaci pristup sa blagom kritikom u tekstu! Da, previse je smesnih i “komercijalnih” informacija oko nas, da je stavrno steta da ovakve informacije prolaze neopazeno. Ne samo informacije, vec i ljudi!Prave vrednosti ostaju zatrpane gomilom gluposti!

Napiši odgovor

Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.


N.Design Studio
RSS priloga RSS komentara Prijava