U gradu u kojem živim, u kojem nema ni D od demokratije, onemogućeno mi je da radim i zaradim, izložen sam sadizmu medija koji bez ustezanja prenose perverzna saopštenja desničarskih stranaka i patriotskih udruženja, cenzurisan od strane lokalnih moćnika zaduženih za mas-kulturu, propagandu i teleće nogice u saftu pojedenih na račun i u ime građana koji ćute i ne talasaju. Ipak, s obzirom na to da sam dosetljiv poput neuništive trave zubače, ja svako malo niknem na mestu na kome me ne očekuju. A mogu i da mi pljunu pod prozor. Od njihove pljuvačke samo ću brže da rastem!
Nisam očekivao da će zbog toga što je jedan pisac ostao bez posla izbiti građanski nemiri u Kikindi. Ipak, očekivao sam da će barem moje kolege novinari, kojima sam bio saradnik i urednik, imati razumevanja za to što mi se dešava. Međutim, dopustili su sebi da objavljuju radikalske bljuvotine o meni, mojoj porodici i mojim prijateljima a da mi nisu dali priliku čak ni da ispričam svoju priču. Pravila profesionalne objektivnosti nisu važna u lokalnim novinama, radiju i televiziji. S druge strane, svi dopisnici, izuzev onih kojih su svakako bili na stranih onih koji su me i oterali s posla, hrabro su izveštavali o mom slučaju iako im je pretila realna opasnost da i sami prođu kao ja. Ali šta je, pobogu, bila moja krivica? Prva je ta što sam bio urednik u Kikindskim i na Radio Kikindi koji su raznim nacionalistima bili trn u oku. Drugo, u intervjuima koje sam davao raznim povodim, kritikovo sam lokalnu vlast, smatrao sam, recimo, da je gradonačelnikova odluka da Natašu Kandić iz Fonda za humanitarno pravo proglasi personom non grata - anticivilizacijska i da se pravljenjem lista nepodobnih bave samo glupi i zli ljudi. Posle se ispostavilo da je stvar bila prostija: jednom članu radikalske stranke zapalo je za oko moje radno mesto. Meni su traktorista, konobrica, trener, student i čistačica dali otkaz, jer oni predstavljaju upravu kulturne institucije u kojoj sam radio a koju je po partijskoj liniji vodila osoba sa diplomom iz aerobika. Naravno, i dalje sam bez stalnog posla u Kikindi. Povremeno uradim neki poslić za Gradsku biblioteku, opozicione medije ili lokalne nevladine organizacije i tu se sav moj angažman u Kikindi završava. Šta to ono beše solidarnost? Kad su anketi Kikindskih lokalni umetnici upitani šta misle o teroru vlasti nad jednim piscem, niko od njih nije rekao ništa u moju korist, nego: “Pa ako je kriv, šta da se radi.” Kriv? Za koje zlodelo? Posle su ti “umetnici” imali razumevanja za štrajkovanje glađu vojvode od zarđale kašike u Hagu pa su se čak javno i zalagali za poštovanje njegovih, pazi sad, građanskih prava. Daleko od očiju, a tako blizu srcu. Sa druge strane, sijaset ovdašnjih i regionalnih udruženja pisaca i novinara je reagovalo. Ali šta radikale i lokalne umetnike briga šta o ovome misli PEN Centar, važno je šta kažu gradonačelnik i njegove prišipetlje među kojima su najglasniji oni koji su svojevremeno govorili na promocijama mojih knjiga i pisali o hvalospeve posvećene mom književnom radu!?
Jedan sam od retkih pisaca koji nemaju drugo zanimanje osim onog u vezi sa pisanjem knjiga ili književnih tekstova. Nemam rešeno penzijsko i zdravstveno osiguranje jer udruženje književnika kojem pripadam nema “ovlašćenje” od države da svojim članovima obezbeđuje status slobodnih umetnika. Tačnije, na lokalnoj samoupravi je da odluči da li će nekom piscu, članu SKD-a, uplaćivati zdravstveno i socijalno osiguranje. Nešto baš nisam siguran da će mi oni koji su me onomad oterali s posla sad izaći u susret. Živim od procenta koji dobijem od izdavača za prodate knjige i od autorskih honorara koje zaradim promovišući knjige ili pišući publicističke tekstove na književne teme. To su skromna primanja, ali su mi draža od svog krvavog novca koji ostavljam da se premeće po rukama “novinara” propagandista režima i “pisaca” koji su pevali s kalašnjikovim u ruci.
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
Novi komentari