Svake nedelje, posle svete službe (moji nisu imali crvene knjižice), odlazili smo porodično kod bake na ručak. Domaća pileća supa sa tankim rezancima, kuvana piletina sa sosom od višanja i pridevom od pirindže, i, dulcis in fundo, gibanica sa makom. Od crkve do bakine kuće kod bolnice bilo je dobrih dvadesetak minuta lagane šetnje, u kojoj smo meditirali lepotu nedeljnog ritualnog obreda: beli izvezeni stolnjak, svečani servis za ručavanje, trpezu postavljenu ispod ikone svetog Đurđa i sobu okađenu tamjanom. U tu tihu i pristrasnu sliku porodičnog sretanja jedne godine je ušao nespokoj. Uvukao se kao guja u naše domove i smestio te nedelje ispod porodične trpeze. Mogla sam imati tada šest ili sedam godina.
Prvi put sam ih videla dok smo išli na ručak kod bake. Koračali su ustrojeno i žustro kaldrmom ulice Đure Jakšića, pesnica dignutih u nebo i skandirali iz sveg grla „Trst je naš !– Trst je naš!“. Marširali su put železničke stanice sa zelenim vojnim rancima na leđima, ponavljajući uvek istu sekvencu, u koju su povremeno ubacivali „Život damo, Trst ne damo!“.
Ja sam uvek bila radoznalo dete, ali dok je povorka prolazila znala sam da bi pitanja bila neumesna, ako ne i opasna. To što je prolazilo putem bilo je slepilo sile i osionosti. Preludij sunovrata u novi rat, u novi strah, u novu bedu. Baka mi je često pričala o sinu izgubljenom u koncentracionom logoru u Narviku.
Ćutala sam, obuzeta panikom. Povorka je prolazila brzo, dižući galamu i prašinu. Moji roditelji su se samo nemo pogledali i nastavili da koračaju, držeći nas, decu, čvršće za ruke.
Ručak je protekao u nelagodnoj tišini. Kasnije, posle ručka, kad su se prvi utisci razišli i sa njima i strah, počela sam da postavljam pitanja, koja su mi ranije zanemela u grlu. Za sagovornika sam izabrala moju baku - sa njom sam imala prisniji dodir i priznavala sam joj porodični primat u blagosti i mudrosti.
- Šta je Trst?
- Grad na Jadranskom moru.
- Čiji je Trst?
- Trst je u Italiji, ali kažu da je trebao biti naš.
- Zašto?
- Zato što su cela Dalmacija i Istra posle rata pripale Jugoslaviji, dok su ranije bile italijanske teritorije.
- Ko živi u Trstu?
- Italijani, ali ima i slovenske manjine.
- Ko su ti mladići što su prošli ulicom vičući „Trst je naš“?
- Manifestanti i mobilisani vojnici.
- Hoće li biti ponovo rata?
- Ne znam.
- Da li u Trstu prave gibanice sa makom?
- Ne.
- A sos od višanja?
- Ne.
- Da li u Trstu govore srpski?
- Ne.
- Pa kako onda Trst može biti naš?
- Ne može. Ali zato rata uvek može biti.
Moja baka, koja je strpljivo odgovarala na moja pitanja, okrenula se ikoni i prekrstila se. Ja sam zaćutala. Shvatila sam šta je srtanje: oglušenost na pitanja i odgovore.
Jedan odgovor na ““Trst je naš“ (Slike iz detinjstva)”
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
april 28th, 2008 - 17:39
prelep tekst