Saznao sam, od dopisnice Super TV, da je intervju sa mnom, rađen za tu subotičku televiziju, na temu “političko nasilje”, cenzurisala ekipa radikalskih propagandista koji rade u kikindskom dopisništvu (sasvim simptomatično, prostorije dopisništva su, a gde bi drugde, nego - u podrumu nekadašnje Komune). Natrukovali su i nekakvo perverzno saopštenje povodom tog nikad emitovanog intervjua. E pa, nećemo tako drugovi… U stvari, hajde prvo da stavimo prst na čelo…
Poznajem čoveka koji u novčaniku, pored fotografije svoje dece, nosi sliku atentatora na premijera Srbije. Da je to nekakav paćenik koji ne shvata koliko je bolesno i ogavno to uzdizanje ubice, još bih mogao da progutam: ima nas svakakvih, nisu svi rođenjem dobili izbaždarenu čistu pamet. Ali nije takav slučaj, reč je o čoveku koji ima društveni angažman i kreator je kulturnog ambijenta u gradu nadaleko poznatom po najtežim i najdužim ludajama. Da li je posle ovoga ikome potrebno objašnjavati da je kikindska kulturna politika u raljama ekstremne desnice koja je iz temelja krenula da gradi bolju budućnost?! Kako to izgleda?
A šta je sa svima onima koji su do pre nekoliko godina učestvovali u kulturnom životu grada? Šta bi sa nagradom OEBS-a koju je Kikinda dobila kao najtolerantniji grad u Srbiji, iste godine kada su radikali došli na vlast? Od tolerancije do revanšizma napravljen je mali korak, takoreći - samo jedan mrc! Snosimo li i mi deo odgovornosti zbog toga što gradom vladaju bahati, osioni i primitivni ljudi? Naravno. Da među nama nije bilo alavih, danas ne bi bilo gladnih…
Opštinska vlast, u dokolici između spremanja dve pakosti, finansira tribine u Domu omladine posvećene otkrivanju planetarne zavere protiv Srba, a u Narodnom pozorištu promoviše sabrana dela haškog optuženika. Mediji na koje su radikali stavili svoju šapu naširoko, bez ikakvih ograda, izveštavaju sa predavanja na kojima se dokazuje da su Srbi Arijevci koji su Induse naučili pismu i kulturi i o tome kako je Aleksandar Makedonski testamentom svoje carstvo ostavio Srbima. Ispade da su nam u Kikindi najmanja briga pojedini vozači koji u javnom gradskom prevozu lepe postere Ratka Mladića i prosvetni radnici koji u učionicu ulaze noseći, zakačena na reverima, čak dva bedža sa likom Radovana Karadžića.
Evo moje omiljene teme: neki su “kulturteroristi i naci-intelektualci” jedva dočekali da uđu u medije i kulturne ustanove koje su radikali “oslobodili” od “petooktobarskog šljama”. Znaju oni i te kako bolje od te “sorosovske” boranije šta ovom gradu treba, samo nisu dosad imali prilike da iskažu svoj talenat. Od njihovog talenta nama danas trnu zubi!
Šta reći o lokalnim propagandističkim medijima i novinarima koji su do petooktobarskih polupromena bili perjanice Slobe-slobode i o ovim drugim koje je iznedrila “revolucija”, a koji su “otporašku” pesnicu zamenili dvoglavim orlom? Neko ko je spreman da u nastavcima objavljuje nepotpisane tekstove-poternice i saopštenja ultradesničarske stranke a koje nije ništa drugo do poziv na linč, i pristaje da mu urednik bude neko ko sriče slova dok čita i potpisuje se palcem, ne da nije novinar, nego nije čovek pre svega, to je obična krpa kojom se njihovi idoli brišu kad se ukake od sreće što su nekog opljuvali! Lokalni “ministar” kulture, radikalska “karika koja nedostaje”, bivša perjanica RTS-ovog poimanja slobodnog novinarstva, danas piše ali ne potpisuje odvratna saopštenja svoje stranke i ponovo, s oduševljenjem, sprovodi gebelsovsku cenzuru. Recimo, jedna novinarka se pre neki dan požalila kolegama da joj je cenzurisao tekst o promociji izdanja novosadskog SKC-a u Kikindi, rekavši: “Ne može toliko Tešina” i naredio joj da napiše nešto drugo. Pošto je ona odbila, radikalski medijski mogul dao je zadatak drugom, hajde da kažem tako - novinaru - da napravi priču o kikindskom mamutu. Daklem, tako…
Kad sve ovo prođe i kada Kikinda ponovo postane grad, verujem da će se, kao onomad, listom javljati “prvoborci” koji će se u maniru onog čuvenog pitanja: “A đe si ti bijo kad je klalo i bumbardovalo?”, praviti pametni i osuđivati persone krive za urbicid. Takvi danas kao miševi sede u bircuzima i govore: “Šta se to mene tiče? Samo da mene ne diraju!” Ne boj se, neće tebi ni dlaka s glave faliti, mufljuzu jedan!
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
Novi komentari