Znam da je neuputno pisati nekrolog Zoranu Đinđiću posle pet godina i to iz mnogo razloga. Prvo, mnogi pametniji od mene su taj pos’o već davno odradili (i još uvek rade), drugo, šta god da kažem neću reći ništa novo, treće, emocije svih nas su ovih dana prilično “on the high stakes”, što bi rekli Kanađani. Četvrto, ja ne spadam u one koji su Đinđića lično poznavali, pa sad ne mogu po principu: “I tako pita mene pokojni Kiza jednom šta da radim sa…, a ja mu velim…”. Peto, džabe je sad bilo šta pričati, kad su stvari otišle dođavola. Ili, možda nije džabe?
Pa, što pišem onda ovo na petogodišnjicu Zoranovog ubistva. Pišem da “napravim malo reda u svojoj duši i jednu misao smirim”, kako reče pesnik. Pišem jer blog sve trpi, pa i moje duševne nerede i jalove namere. Kad sam pre skoro šest godina pohodio, kako ja sad volim da kažem, Đinđićevu Srbiju sedeo sam jedno veče sa prijateljicom i ćaskajući o Đindjićevoj Srbiji, u kojoj smo tog trenutka i ona i ja bili povlašćeni da budemo, ona me je pitala: “A, šta ti to zameraš Đinđiću”? Ja sam naravno, kao i svaki dosledni “kritičar svega postojećeg” odmah rekao “da mu zameram to što Srbiju gura u kapitalizam velikom brzinom, a ja šatro, posle šest godina života u kapitalizmu, dobro znam sve njegove loše strane, pa se eto pribojavam za Srbe i Srbiju, i tako dalje i tome slično…”. Ne znam da li je tada postojao jedan čovek u Srbiji, pa i šire, koji Đinđiću, kao Predsedniku Vlade, u tom momentu nešto nije zamerao. Zamerali su mu ponešto i njegovi prijatelji, a mnogo toga njegovi neprijatelji. Zamerali su mu i njegovi politički istomišljenici i njegovi politički protivnici. Zamerali su mu i njegovi simpatizeri u inostranstvu, ali i oni “spoljnji faktori” kojima se nije dopadalo u kom je pravcu Srbija, predvođena Đinđićem, krenula. Verujem i da mu je Ružica zamerala zašto nikad nije kod kuće, nego na poslu.
Jednom prilikom sam i sa jednim istaknutim pripadnikom stranke koja je proklamovala da dosledno sprovodi Đinđićevu politiku, vise usput, polemisao oko toga da li je tadašnja Đinđićeva vlada neo-liberalna (tvrdio sam ja) ili social-demokratska (tvrdio je on). Eh, da mogu sad da se vratim u to vreme i da progutam sve ono što sam tada rekao o Đinđiću i Đinđićevoj Vladi. Mislim da mnogi od njegovih tadasnjih kritičara priželjkuju ovo isto. Ipak, God works in mysterious ways! Sticajem čudnih okolnosti, dobio sam priliku da se delimično iskupim pre tri godine kada sam zamoljen da napišem prikaz jedne knjige za stručni časopis iz medija koji izdaje Univerzitet u Konstanzu u Nemačkoj. Univerzitet na kome je Zoran Đinđić doktorirao. Posvetio sam taj članak “briljantnom umu Dr. Zorana Đinđića koji će uvek služiti kao svetionik…”. Uostalom, i danas, ovim nekrologom okajavam deo tog greha.
Sećam se mojih prvih utisako o toj Đinđićevoj “neo-liberalnoj Srbiji” te jeseni 2002. godine. Kakva promena posle šest godina! Telefonske govornice u Beogradu i sve rade, je’o te. U gradskim autobusima mesta kol’ko ‘oćeš (mislim za stajanje) i ne čekaš ih dugo. Strane robe u radnjama k’o u vreme Ante Markovića. Tek otvoren novi “Merkator”! Srbi nisu izgledali ispižđeni, kao te 1996. godine kad sam ih isto tako ispižđen ostavio i zbrisao u pravcu budimpeštanskog aerodroma. Da, i sleteh na “Surčin”, je’o te. Ne mož’ da prepoznaš ni Beograd, ni Srbiju. Na žalost, moje ushićenje nije dugo trajalo. Krenule su baš negde u to vreme saopštenja Čumeta preko B 92 i ostalih “medija” čija imena ne zaslužuju da bude izgovorena, onda je odleteo u vazduh “Defence Road”, onda je kamion slučajno promenio traku kod “Limesa” baš kad je tu slučajno prolazila kolona u kojoj se vozio Predsednik Vlade. Onda je Srbija počela da mi pokazuje svoje ružno lice. Ono isto lice koje me je oteralo u red ispred kanadske ambasade.
Danas, pet godina posle pada Đinđićeve Srbije, to je ružno lice opet glavni srpski brend. Umesto Đinđićeve moderne Srbije 21. veka, danas imamo Veljinu “domaćinsku” Srbiju 19. veka. Imamo seoske kmetove i ruske gubernije. Imamo prevejanog KGB-ovca kao počasnog građanina u nekim od tih gubernija - bivšeg policajca koji je svojom policajskom logikom žrtvovao živote tri stotine ljudu, među njima 186 (slovima: sto osamdest šestoro) dece u školi u Beslanu da bi dokazao svoj policajski princip - kako nema pregovora sa teroristima. Imamo molotovljeve (ništa bez Rusa) koktele u rukama naše dezorijentisane dece. Imamo rakiju, tuču i Guču. Imamo Seku, Stoju, Palmu i Kustu. Imamo i neke likove koje ne prepoznajem jer nisu iz moga vakta, ali u kojima prepoznajem glupost i vidim ružnoću. Njuške koje je Džoni tako lepo opisao stihovima: “A talon nose ružni i opaki, s nečuvenom moći da tjeraju što zažele. Mnogo ih je i strašno galame i obično razbiju sva ogledala na koja naidju da ne ostane ni pomen na ljepotu”.
Stvarno, mnogo ih je danas i strašno galame. Još nisu naučili da se ne treba drati u mikrofon, jer mikrofon i služi tome da ne moramo da se deremo. Oni koji su simbolisali to ružno lice Srbije u moje vreme su se zvali Raka, Bidža i Bulidža. Sa otvorenim gađenjem slušali su u Skupštini dok im je pokojni Zoran objašnjavao šta je to pogubno u politici njihovog vožda i kojim putem Srbija treba da ide da bi se vratila u društvo civilizovanih država. Koristio je metafore: “razbili ste akvarijum”; “nikad nam u istoriji nije bilo dobro”; “vaše ideje su gospodo(sic) prazna himera”…Pamtim i dan-danas jedan prenos Skupštine i Bidžinu krmeću facu u krupnom planu dok u neverici sluša strane izraze kao što su himera, Sizif, Buridanov magarac, Rubikon i ostale pojmove iz istorije antičke i hrišćanske civilizacije, te iste na koju se danas novokomponovani klerikalci Bidžinog kova pozivaju. I trućaju nebuloze tipa: “Dok su oni na engleskom dvoru jeli rukama, mi smo viljuškama – boc”. I gomilu drugih gluposti.
Ako ne računam velike mitinge opozicije iz ranih devedesetih, Zorana Đinđića sam sreo izbliza dva puta u životu. Jednom u Kikindi na stranačkoj promociji pred izbore 1993. godine, ali to definitivno nije bila prilika da prozborimo koju. Makar i o praznim himerama. Drugi put u knjižari “Jugoslovenska knjiga” u palati “Albanija” recimo neke tamo 1992. Držao je u ruci i listao neku knjigu iz filozofije. Lako sam ga zapazio u polupraznoj knjižari. Kao propali student filozofije, hteo sam u jednom trenutku da mu priđem i da ga pitam: “Majke ti, Zorane, jel’ teško doktorirati filozofiju na nemačkom univerzitetu ili se to meni samo čini”? Naravno, odustao sam od te namere i nastavio da babram po knjigama. Sad se naravno, kajem što nisam, a mislim da sam imao pravo to da ga pitam, pošto smo na kraju krajeva, nesuđene kolege po struci. Doduše, ja sam sa studija filozofije pobegao posle prvog semestra, dok još nismo ni završili analizu Aristotelove “Metafizike”, kod Slobodana Žunjića. Te sumorne beogradske jeseni (a koja BG jesen to nije) 1980. godine, kada je ubijen još jedan vizionar po imenu John Lennon, bio sam u totalnoj konfuziji oko smisla studiranje te apstraktne “nauke”. Konkretno, kad god bi sa predavanja na “Filozofskom” izlazio u gungulu “Kneza” i ugledao npr. plakat na kome je pisalo “Koncert Šabana Šaulića” ili “Novi film Zorana Čalića” je sam sa rezignacijom kapirao koliko se život razlikuje od mojih ambicija i romantičnih ideala. Napustio sam studije filozofije tragajući za nečim što je bilo više u skladu sa realnim životom. Bar sam ja to tada tako mislio. Zoran je, naprotiv, otišao do kraja u toj apstraktnoj disciplini, da bi se posle dostignutih vrhova u njoj vratio u realni svet miloševićevske i post-miloševićevske Srbije. Kao praktičar i pragmatičar. Da primeni u praksi ono što je naučio iz knjiga. To ga je i koštalo života. Njegova smrt će možda koštati Srbiju njene budućnosti.
U njihovim razbijenim ogledalima danas se teško nazire Zoranovo lice. Ono je doduše svetlo, oštro i jasno u mom sećanju i sećanju onih koji su svesni šta je Srbija izgubila njegovim odlaskom. Možda se ta ogledala ponovo sastave tamo negde iza Đurđevdana. Možda Srbija ponovo pronadje svoje lepo lice. Lice doktora filozofije, Zorana Đinđića.
9 odgovora na “Đinđićeva Srbija - prazna himera?”
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
april 19th, 2008 - 08:58
Jako lepa prica iz secanja i osvrt na svoja iskustva i samoispovest.
U mnogim detaljima, sve podseca na idealizovanu mladalacku ljubav i kratak period ‘bezgranicne’ srece, koja je nekako gotovo epski, uvek kratkotrajna i oivicena rezom i tupim bolom, koji sledi nakon prizemljenja i hladne omorine realnosti kao ‘jutra posle’.
Mi smo nasu ‘prvu mladalacku ljubav’ sa demokratijom kao stanjem duha, a ne pukim sistemskim drustvenim uredjenjem, ubili onog dana kada smo gledali sahranu naseg Premijera; sto na internetu, sto na TV-u. A sada peremo ‘prljave gace’ i ’smrdljive carape’, u braku umisljenih visih interesa, sa nekontrolisanim bolom u grudima, koji je samo jos jedan podsetnik, da smo zauvek propustili magicni trenutak u ‘prvoj ljubavi,’ koji veze, uznosi i ushiceno motivise na iskrenu i duboku posvecenost i pozrtvovanost.
Ne, nama samo-nametnuta i za nas ‘dobrobitna prava ljubav’, poput provodadzijski uredjenog braka, kao odraz otupljenog, ubijenog u pojam, neobrazovanog i retrogradno primitivnog naroda, nam donosi samo jos jednu mracnu epizodu:
Vladavinu putinizma, demokrature, kleronacionalizma, a sve to otelotvoreno u ‘renesansnom’ zaokretu ka istoku i arhaicnim vrednostima srpskog naroda, od kojeg vise od pola ima samo osnovnu skolu a veliki deo te ‘mase’ moze da se pohvali sa velika dva odmora i tri casa fizickog.
Da nisam ovde gde sam, ponovo bih otisao, i sada tu bio!
p.s.
Divan tekst g.Spaso Bosnjak, kao i posebno kvalitetan tekst u poslednjem bruju “Kisobrana.” Retko kada se pokrenem da procitam novinski tekst dva puta, ali ovaj je definitivno zasluzio tu ekstra paznju!
maj 1st, 2008 - 20:38
Postaju vec dosta degutantna gnusanja one “naprednije” Srbije koja se provlace kroz tekstove sa razlicitim tematikama. Zasto je apriori lose ako neko slusa Sabana Saulica i gleda film Zorana Calica? Alo, pa i to je Srbija! Ili ti ljudi nemaju prava na izbor? Da li su losiji od nas samim tim sto oni slusaju Sabana a mi ne? Da li smo mi superiorni ako slusamo Azru ili Dzonija? Da li je recimo slusanje Azre kriterujm za ulazak u “napredno” drustvo? Ili je to mozda samo posledica zato sto smo mi i inace “napredni”???
Stvarno mi je muka od kvaziintelektualaca i nabedjenih naprednjaka koji znaju sta je dobro za sve nas. I jos ubedjuju sve oko sebe da su toliko zaostali, da nisu ni svesni toga. I da eto nije njih sta bismo svi mi radili. Sreca pa eto ima milion blogova i eto sa svih strana ovi nabedjeni mogu da nam sipaju bisere mudrosti…
No da se vratim na tekst o pokojnom premijeru, Bog da mu dusu prosti. Covek ko i mnogi drugi. Imao je svoje dobre osobine i svoje lose. Ne zelim da sumnjam u to da je imao dobre namere za sve nas. Ali je isto tako i cinjenica da nas JESTE prebrzo i veoma cesto nepromisljeno (ako je pak promisljeno i sa namerom - tim gore) vracao u kapitalizam i prodavao sve sto se moglo nekim novim (starim) (kontraverznim) biznismenima - ovo je cinjenica. Znam ja da nas narod voli o pokojniku sve najlepse, sto i Spasa sam priznaje da je Zoranu puno toga zamerao za zivota, ali valjda Zorana nacin sopstvene smrti oslobadja od nekih “grehova”.
Da skratim, nisam nikada za linc. Nisam ni za to da se spocitavaju gresi pokojnika, jer on ne moze da se brani pa je to stvarno jedna nepravedna stvar. Ali nisam ni za oslobadjanje od svake odgovornosti ljudi kojoi su uradili nesto dobro, a nesto i ne.
I jos nesto, na kraju. Svi vi koji ste srecni sto se otisli iz Srbije (a to je verujem ipak jedina domovina koju svi mi imamo, barem tako nam srce govori) porazmislite malo o sledecem: Sta bi bilo da su tako razmisljali svi mladi Srbi na pocetku XX veka? Da li bismo uopste sada imali drzavu? Lako je dici “rep na krsta” i otici tamo gde je udobnije, lepse i lakse. Ali da li je to ispravno sa moralne i eticke strane? I druge zemlje su imale teske trenutke, ali velicina neke nacije meri se upravo snagom pojedinaca da se bore za boljitak svoje zemlje, a ne da se kukavicki povlace… Mislite malo i o tome i ne glumite povredjene intelektualce koji su eto morali da odu iz svoje domovine jer im je smetao Saban. Mozda su oni koji su ostali u Srbiji, iako vole Sabana, vise uradili za tu Srbiju nego ove pobegulje…
maj 4th, 2008 - 05:56
Dok sam sa “Sv. Jovanom Zlatoustim”, u jednom od mojih prethodnih blogova, razglabao o “uticaju religije na sablasne nevene” imao sam utisak da je doticni prosto religiozan i preosetljiv na ateisticki pogled na svet, pa eto, covek brani svoje uverenja i svoju duhovnu intimu. Ali, avaj…
Nervira Jovana, ne samo odricanje od svetosavlja i majke nam crkve, nego i pokojni Djinjdjic, pa ko veli, daj da pokaze da, bloga ti tvoga, takav kakav je “skrusen i bogobojazljiv” moze da bude i zloca…
Pa, izvadi tako Jovan staru VHS kasetu na kojoj je snimljen Drugi dnevnik RTS- a, negde iz recimo maja meseca 1995. godine, turi u masinu i poce da na olovku skida vrcave komentare Komrakova, Jovicke i ekipe:
- uvredjeni kvazi-intelektualci
- nabedjeni naprednjaci
- digli rep i otisli tamo gde je udobnije, lepse i lakse…
- kukavicki se povukli
- pobegulje
Mis’im, Jovane, stvarno si me razocar’o ..i kao covek i kao pravoslavac…i doveo u sumnju da pomislim si ti samo jos jedan mali radikal iz naseg sokaka koga nerviraju “napredna Srbija”, ateizam, Djinjdjic, Stulic,
srpska dijaspora (tricavih nekoliko miliona “pobegulja”
od I sv. rata na ovamo)), dolazeci izbori koji (sada posle potpisivanja SSP i onih sedamsto miliona evra za “Zastavu”) ne donose nista dobro tvojim politickim istomisljenicima i sto jos one bese nervira narodnjacku bratiju…. a da - EXIT festival, latinica, moji blogovi i ko zna sta jos…
Ipak, moram Jovane da priznam da je tvoj najbolji pokusaj da budes zloca sledeci komentar:
“nisam ja za linc….ali…”
vau, Jovane, po to nije nimalo svetosavski:
“nisam ja za linc…ali…”
sta, ali, gresnice?
nema tu nikavo ALI..
ili jesi ili nisi…
Nego, hvala ti Sveti Svrljimpije, pre svega, u ime svih blogera, na orginalnom blogovskom pseudonimu i naravno,
u svoje licno ime na onom “da nisam tu gde sam ponovo bih otisao”…
iz one Miloseviceve i iz ove Veljine Srbije, jasta brate…
al’ ne brini Svrljimpije…vratice se barbe iz Amerike…
al’ ne u Svrljig kod Velje, nego u evropsku Srbiju..
so help me God, sto bi rekli pravi vernici….
a, ne ko neki…
cuj, pobegulje…istenem
maj 6th, 2008 - 21:12
Spaso, sad mi je zao sto sam ista napisao, jer si pokazao da ne umes da istrpis kritiku. Jel’ ti mislis da bi svi trebalo da se slazu sa tvojim tekstom? Mislim da nebi trebalo da pises blog ako nisi spreman na kritiku. Ili u tvom poretku stvari ja (koga si iznazivao svakakvim pogrdnim imenima) mozda nemam pravo da iznesem drugacije misljenje? U cemu je problem? Objasni!
Necu uzvracati uvredama, jer bez obzira na tvoje insinuacije o zlu u meni, ja se ipak ne bavim time. Zelim da ti kazem, cisto da ne moras vise da insinuiras, ja sam za razliku od tebe kome je jako zasmetala 1995.-ta pa se 1996.-te spakovao i otisao iz Srbije, ja ostao tamo i bio na ulicama i trgovima i aktivan u svim vidovima protesta. Utoliko me tvoje insinuacije jos vise vredjaju. Ali neka, nema veze… Znas, ja ne samo sto nikada nisam bio simpatizer SPS-a ili SRS-a, nikada se nisam priblizio nijednoj politickoj partiji. Nema potrebe da me svrstavas sa radikalima, na exit idem kad god mogu, slusam i rock i dzez i klasiku i duhovnu i izvnornu srpsku muziku, kao sto vidis pisem latinicom i iskreno se radujem svakom (ekonomskom) napretku moje Srbije. Pa ipak imam pravo da kazem sta mislim o temi koju si zapoceo i o Djindjicu. Ili ti mozda ipak mislis drugacije? Pa nije valjda Djindjic jedino ono sto je valjalo u Srbiji? Zasto niko nebi smeo da kaze i nesto drugacije o njemu? Uostalom ako pazljivo pratis njegove izjave i pravac njegove politike, videces da ju je on i sam menjao, jer je spoznavao greske. Ja mu priznajem da je bio velik covek jer je umeo to da uradi. Nazalost platio je glavom, onog momenta kada je hteo da se istrgne iz onoga u sta se sticajem okolnosti upleo…
Mislim da bi bilo posteno da nase diskusije sa drugih tema ostavis tamo gde im je mesto. A da ako vec zelis da das komentar na moj komentar argumentovano prodiskutujes ono sto sam ja napisao. I nemoj da mi stavljas svoje reci u usta. Ja sam napisao da nisam za linc. I tu je bila tacka. “Ali” je iz jedne sasvim druge recenice. Ne dozvoli da ostrascenost ovlada tobom i da upadnes u vatru i pricas ono sto nije ovde ni pomenuto.
A prica o tome da mislim da ne treba bezati iz svoje zemlje koja je u problemima je moj generalni stav. Da li mozda i to smem da pomenem jer i to vredja nekog?
Ako zelis da pokazes da nisi kvazi intelektualac onda pocni da se ponasas kao pravi intelektualac, dakle postuj svog sagovornika, upoznaj se sa temom pa tek onda pricaj o njoj, i iznosi argumente a ne uvrede i insinuacije! U protivnom sam se svrstavas tamo gde nebi zeleo da budes!
maj 6th, 2008 - 23:38
“A prica o tome da mislim da ne treba bezati iz svoje zemlje koja je u problemima je moj generalni stav. Da li mozda i to smem da pomenem jer i to vredja nekog?”
Jovane, upravo si pogodio u centar mete.
Spasa Bošnjak je čovek koji je unutar tri minuta živog razgovora spreman da drži slovo o tome kako bismo ti i ja, koji smo ostali ovde, trebalo da živimo, radimo i mislimo - i da naglasi kako je došao u posetu svom bivšem gradu sa kanadskim pasošem (*).
Ne, ne izmišljam: svojim ušima sam to čuo dok sam sedeo u istoj prostoriji sa tim čovekom. Bio je to čas kad sam konačno shvatio koliko intelektualnog, a koliko kvaziintelektualnog ima u njegovom nastupu. Priznajem, nije da se nisam iznenadio, ali mi je zasmetala samo moja sopstvena naivnost; o stavovima kanadskih državljana teško da imam motiva da razmišljam.
Nemam ama baš ništa protiv nastupa Spase Bošnjaka; čovek ima svoje stavove koji su mi se učinili prilično koherentnim. Čak mi se i dopada stil njegovog pisanja, i ovde i u “Kišobranu”, mada nisam neki fan blaziranog tona kome je sklon. Ali, situacija je takva da je svet postao globalna mesna zajednica, pa se štogod navoda ponekad može i proveriti. Bude tu raznih iznenađenja, nije da nije.
Zato, pusti priču, Jovane. Ne vredi.
——
(*) Da, znam: sad će da usledi pravdanje kako se sa kanadskim pasošem mnogo lakše prolazi kroz aerodromske kontrole. Ili neka slična demagogija, svejedno.
maj 8th, 2008 - 09:49
Dobro, nije naslov Spasina, vec Djindjiceva srbija - prazna himera. Zasto se niko ne osvrce uopste, na sadrzaj teme, vec ostrasceno poseze za sarkazmom, kao jadnom zamenom za mudrost?
Da se razumemo, sasvim je uredu da svi mi suceljavamo misljenja, i tako uvek ponesto naucimo ponesto jedni o drugima, cak i kada smo na krajnostima istog spektra.
Ono sto nam je zaista zajednicka osobina, je ostrascenost u reakcijama (tu, cesto ubrajam i sebe) i taj konstantni konfrontacioni karakter, koji nas stalno uvaljuje u stare i pravi nove probleme. Ono sto “matori cinik” kaze o Spasi je za mene novina, jer je on covek iz unutrasnjeg kruga ocigledno. I uredu…ajde da pretpostavim da je sve receno, subjektivni utisak pojedinca, i da je samim tim tacno u okvirima autorove percepcije, ali ono sto zelim da dodam, je da se sa jedne strane slazem, da niko od Srba, otisavsi iz svoje zemlje u dugu, nema moralno pravo da ‘popuje’a jos manje diktira arsine opstedrustvenih vrednosti i nacine za ostvarivanje samoaktualizacije bilo koje grupe iz svoje maticne zemlje. To mislim, jednostavno, zato sto smo se mi sami, deklarativno izjasnili o svojim zivotnim stavovima naspram onoga odakle smo dosli, i za ono sto je pred nama- samim cinom odlaska. ja licno mislim da je odgovoran i zreo cin to priznati sebi, i na neki nacin, razresiti sebe odgovornosti za nesto cega si se u velikoj meri, sam odrekao- a to je u svojoj osnovi, mogucnost da kao pojedinac utices ili menjas sudbinu naroda, kojeg si ostavio iza sebe. Nekako…po principu, koliko bi bilo normalno da se neko mesa u zivot osobe iz bivseg braka…koju je pritom i sam ostavio.
Ali…zelim da naglasim, da ima pojedinaca, koji imaju jos jaku zelju da nesto kazu o svemu o svojoj bivsoj zemlji. I oni se ne moraju po automatizmu, svaljivati u grupu nedobronamernih ili licemernih. Naime, ti pojedinci vide ono sto je svima jasno- a to je da je Srbija pocepana iznutra. Da su te krajnosti izuzetno udaljene i kako vidimo, sve vise dijabolicno agresivne jedna prema drugoj. jednostavno retorika u upotrebi je retorika sa zadahom gradjanskih sukoba sa elementima pozivanja na prolivanje krvi. U takvoj suludoj situaciji, nijedna krajnost ne nudi dugotrajno pomirenje. Tada, mogu i zelim da cujem ljude koji su se sticajem svojih zivotnih okolnosti, odmakli iz “Srpske slike” i gledaju taj mracni mozaik danasnjice, iz jedne manje ostrascene perspektive. Tada, mislim da nije lose poslusati reci i one ‘trece srbije’koje ima jako mnogo, ali van granica Srbije. Ne zaboravite, srbiju je napustila armija visoko obrazovanih strucnjaka i intelektualaca. Koji su pritom svoje vrednosti uspesno samoaktualizovali i veoma konkurentnom okruzenju. Tesko da jednim potezom pera (tastature) mozete tj. trebate da umanjite ideje, misli i analize ljudi koji imaju sta da posavetuju, ili do-obrazuju, u smislu analize trenutka i sirine posmatranja jedne aktuelnosti, u drugacijem svetlu. Nije nikakva sramota, priznati da vam se nesto toliko uvrtelo uglavu, da je tesko to izbaciti, poput matrice u kojoj se srbija vrti vec i previse godina. Nije srbija jedina kojoj se taj ili ti problemi dogadjaju.
Postovani Spaso, M.c. i Jovane, nismo mi prijatelji ili neprijatelji, ni ove ni one srbije. Mi mozemo biti samo sebi najveci neprijatelji u pokusaju da objasnimo i ubedimo na nacin koji narusava nase licno dostojanstvo i dignititet. Tezimo zrelosti, jer toga nema u Srbiji danas.
maj 8th, 2008 - 15:39
Slazem se sa tobom. I to je ono sto mene boli: Vidim da je moja zemlja pocepana. Vidim da su ljudi u dva tabora. Cim kazes nesto sto ne ide sa onim sto se propagira u taboru, odmah te osude i prilepe svakakve ankete. Cim nisam u potpunosti podrzao hvalospev o Djindjicu, Spasa mi je prilepio svakakve etikete, te radikal sam, te zlo u meni, te ovo te ono. A ja sam glasao na ne znam koliko izbora za Djindjica, proveo ne znam koliko dana po ulicama na demonstracijama, uvek zeleo dobro svojoj zemlji. Ali nisam za nekriticko, slepo prihvatanje stvari. I nisam nista lose mislio ako zelim da se stvari pogledaju realno. Samo sam rekao da Djindjic bez obzira na sve nije bio idealan. Iako ga ja i danas cenim.
To je nekako kao kad odgajas svoje dete. Mozes da ga volis do besvesti, a opet ako si dovoljno mudar, sagledaces svoje dete realno, i neces ga stavljati u zvezdi i onda kada ono gresi, vec ces mu reci, probati da mu pomognes da se ispravi. Tako gledam na moju decu, tako gledam na moju zemlju, na moje prijatelje, na sve. Nisam izdajnik, a nisam ni cetnik, ni nacionalista, ni liberal. Ja samo volim svoju Srbiju i zelim da svi zajedno radimo na njenom boljitku. I mada se ne govori diretkno ovde, opet se i preko ovih nasih diskusija na neki nacin govori o izborima. Ne mislim da ce Srbija stati ni ako pobede radikali, niti da ce sve procvetati ako pobedi demokratska stranka. Uzasava me retorika pred ove izbore. Najradije ne bih glasao nizakog, jer svi pozivaju na svadju. Moze nam biti bolje samo ako svi zajedno radimo na tome da nam bude bolje. To je kao kad nekoliko ljudi vuku jedan velik teret, ako vuku svi zajedno krecu se puno brze. Ako neko koci i opstruise, ne usporava on samo one druge, vec i samog sebe.
maj 8th, 2008 - 20:02
Ja ne znam Jovane gde si ti to prepoznao uvrede sa moje strane..al, ‘ajde da naslutim, sta je moglo da te strecne:
- zloca - pa Jovane, zar nisi hteo da budes zloca kada si u svoju argumentaciju protiv mojih stavova uveo kategoriju - “pobegli iz zemlje”…ili tacnije “pobegulje” u zenskom rodu..istenem…
pa jel’ ti stvarno mislis da je nekoliko miliona ljudi koji je emigriralo iz Srbija tj. Jugoslavije u zadnjih sto godina “pobeglo”? ..zar ne dopustas mogucnost da “osim “kukavicluka”, kako ti kazes (kad smo vec kod uvreda), postoji jos sijaset razloga koji motivisu ljude da promene drzavu, npr: prosirenje vidika, strucno usavrsavanja, obezbedjivanje bolje buducnosti za sopstvenu decu, i ko zna sta jos…naravno, da ne mislis…
jasno je da je svrha tvog podbadanja (necu reci vredjanja, jer ne vidim to tako strogo kao ti) da malo dirnes u tanke zice, tj. malo da budes zloca..ajd’, priznaj necemo ti nista…mislim, nas nekoliko miliona gresnika koji smo emigrirali iz zemlje nam matice…
- gresnik - vidis Jovane da i ja, kao ateista, priznajem da sam gresan, kao sto su svi ljudi gresnici, vec zbog biblijskog Adama, koji je zgresio i ceo ljudski rod zauvek strpao u negativce..nadam se da te taj pravoslavni, samokriticki imperativ ne vredja…
i, gde si jos mogao da “prepoznas” uvredu!?
a, da…
- mali radikal iz naseg sokaka..ja ovde sokak Jovane upotrebljavam u jednom pastoralnom znacenju, onako od milja…mislim, na nas mali, tihi, provincijski grad
u cijim smo sokacima i ja i ti krali komsijske jos nezrele jabuke i ringlote…ako te moja definicija tvojih stavova kao “radikalskih” vredja onda je to lose pre svega za radikale i njihov imidz…zasto je uvreda nazvati nekog radikalom?…sve politicke opcije su legitimne i Zakonom o strankama i Ustavom prihvacene, zar ne…ne znam zasto je uvreda biti radikal?
- sto se tice onog “nisam za linc…ali”
posto vidim da imas prefinjen osecaj za srpski pravopis, cudi me da nisi primetio da sam ja, citirajuci te, izmedju “ali” i prve izjave stavio tri tacke i time ukazao da postoji jos nesto izmedju toga sto si rekao..dobro, drago,mi je da sam se tu prevario i da ti eksplicitno nisi za linc onih koji drugacije misle…
njih dakle treba samo malo podbosti sitnoim pakostima tipa:
- muka mi je od kvazi-intelektualaca…
- nabedjenih naprednjaka
- dici rep na krsta (sic)
- kukavicko povlacenje
- pobegulje (ovo mi je omiljeno)
i sad Jovane da sam ja tako osetljiv na pakosne reci kao ti, mogao sam ja tebe da optuzim za uvreda, ali nisam…samo sam te zbog tvojih pokusaja da budes zloban nazvao gresnikom i zbog tvojih konzervativnih politickih stavova svrstao u radikale i posumnjao da mrzis sve sto mrze radikali..izmedju ostalog, ocigledano je da “nemas simpatije za one koji su otisli iz zemlje”, kako to jednom rece “Seselj u fraku” tj. odlazeci Premijer…
sto se tice tvoji “ratnih zasluga” i ucestvovanja na protestima i demonstracijama, kad me vec vuces za jezik, zao mi je sto nisam mogao da ti se pridruzim od jeseni 96-te naovamo i tako nastavim kontinuitet sopstvenog angazovanja na demonstracijama u Beogradu, pocevsi od prvih u junu 1990. pa bukvalno svih opozicionih Milosevicu do jeseni 1996., al’ ne sumnjam da si ti to dobro odradio za nas obojicu…
no, srecom bilo je i drugih nacina da i ja doprinesem demokratizaciji Srbije, ako bas hoces mogu da ti, kad se jednom u evropskoj Srbiji sretnemo, uz kafu pokazem moje clanke iz “nazapadnijih srpskih novina” i jos nekih…
a bilo je i ovde demonstracija, Jovane..i protiv Milosevica i protiv NATO-a..evo, bas pre dve meseca, protiv ocepljenja Kosova..veruj mi, bio sam na njima…mislim, kad ne mogu na Trg republike onda daj sta das…
ostaj mi u zdravlju
OK…a sad - Matori Cinik:
“tri minuta zivog razgovora”
“da naglasi kako je dosao sa kandaskim pasosom”
vau..pa, znaci mi smo Matori Cinice toliko intimni da smo se u zivom razgovoru i mog kanadskog pasosa dotakli…pa, dobro majku mu, kad smo toliko intimni, predstavi se svojim pravim imenom, pa da probam i tog “inkriminisanog slucaja” da se setim…
znam samo da, intimni prijatelju kome ni imena ne znam,
kad god pomenem da sam kuci dosao sa stranim pasosom ja to uvek kazem sa melanholijom, tugom,a nekad i sa besom,
kao sto je npr. bio slucaj jednog toplog septembra 2002.na surcinskoj carini, kad je polupismeni carinik kad sam mu pokazao srpski pasos hteo da mi naplati carinu, kao da se vracam iz sopinga iz Trsta, a ne kuci posle sest godina…
kazes, Matori Cinice (ma znam da imas neko lepse ime),
da te stavovi kanadskih drzavljana ne interesuju…znaci, ja sam za tebe Kanadjanin?
e, da si ovako nesto pakosno rek’o Jovanu, video bi sta sta bi te strefilo…
samo da te ispravim, ja sam drzavljanin Republike Srbije
koji, sticajem okolnosti, ima i kanadsko drzavljanstvo, pa samim tim i kanadski pasos…shodno tome imam vazecu licnu kartu i stalni boravak na jednoj adresu u Drugom frtalju…u nedelju, prijatelju, necu postici da dodjem u Drugu mesnu zajednicu da glasam, posto ona bas i nije toliko “globalna” k’o sto ti kazes, ali sreca, pa ovde postoji srpski konzulat u kome cemo svi mi gradjanini Republike Srbije i po Ustavu iste, punopravni glasaci, dati svoj doprinos evropskoj buducnosti Srbije… i tvoje i moje…
zamisli, zbog toga cu propustiti i polufinale play off-a u hokeju, sto samo dokazuje da sam ja Kandjanin samo na papiru, a ne u dusi…
u dusi, sam jos uvek gresni Sorab, koji strepi za buducnost svoje bliske rodbine, prijatelja i uopste svih ljudi dobre volje koje se gradjanima republike Srbije daju nazvati…
nadam se da te ovo nece iznervirati, kao sto je to bio taj i slucaj sa pominjanjem mog kanadskog pasosa..i nemoj da budes cinik..to je ono najgore sto moze da se desi coveku…
nece biti predavanja o tome kako je “uzbudljivo” prelaziti bilo koju granicu sa srpskim pasosem..to znas i sam, ako si skoro putovao
da, umalo zaboravih…”blazirani ton”
ajd’ da vidimo sta kaze Vujaklija:
blaziranost - otupelost, neosetljivost, prezivelost…
pa, gde si to “otupelost i neosteljivist” video u mojim
“strastvenim” blogovima, gresni, matori cinice…
sto bi rek’o, moj zastitnik, Sv. Svrljipije - ajd, ponovo na citanje…
i obecavam ti da cu na jesen u Srbiju doci srpskim pasosem za koji mi, nadam se, nece trebati viza za bilo koji belosvetski aerodrom na koji sletim u toku mog prijatnog dvadesetcetvorocasonvnog puta iz Vankuvera…
slazem se s tobom Svrljipije..vise zrelosti..narocito u nedelju…
uostalom, i Sekspir jednom rece:
“Biti zreo, to je sve”
maj 8th, 2008 - 21:28
Sad se cela diskusija nekako razvodnjila, poceli smo sve nesto da objasnjavamo jedni drugima sta nismo mislili. Izgleda da je ovaj nas srpski jezik dosta komplikovan kad niko nikoga ne razume iz prve. No da skratim, postujuci i tudje vreme, drago mi je ako smo zaista na istoj stranu, u smislu da zelimo dobro nasoj domovini. Necu se vise izjasnjavati o onih milion ljudi koji su otisli iz Srbije, imaju oni svoje razloge, necu da sudim o tome. Ipak to ne menja na cinjenicu da mi je zao sto su otisli, i sto se 98% njih nikada nece vratiti, pa taman da u Srbiji bude 200% bolje nego dosada. To je nenadoknadiv gubitak i od toga cemo se tesko (ako i ikada)oporaviti. No sto je ljudima nemoguce, Bogu je moguce…
U svakom slucaju, eto nam izbora, pa cemo videti sta ce i kako biti dalje. Ja licno ne ocekujem nikakve revolucionarne promene. Ko god da dodje nece moci preko noci sve da uradi i promeni. A ono sto svako od nas moze je da menja sebe na bolje. Kada bi se svi samo iznutra promenuli, promenila bi nam se i cela drzava, bez da je mi nesto menjamo.