Suština politike – takvog sam mišljenja - je princip i kompromis. Ili tačnije održanje principa u mrtvom moru kompromisa.
To vam je kao najnovija varijanta u Hrvatskoj, gde principijelno Srbi, kao dokazana i priznata manjina, svi su svesni treba da imaju svoje predstavnike u Saboru, a kompromis je to što moraju biti i deo vlasti da bi ona uopšte bila formirana.
O čemu se radi u našoj opciji principa i kompromisa u kojoj se raščivijava, prema pisanju štampe, i kosovska kriza. Dva tvrda principa - srpski, da je KIM neotuđivi deo naše države, međunarodno priznate i suverene, i albanski, da će Kosovo biti nezavisno i međunarodno priznato – ulivaju se u jedan kompromis, koji teoretičari sa zapada nazivaju „dvostruka secesija“. Praktično, navodi analitičar Čarls Kapčan, dogovor dve strane nikada neće biti postignut, ali će prećutno biti prihvaćeno stanje na terenu. Prema tom scenariju posle odvajanja Kosova (jednostrana nezavisnost) od Srbije usledilo bi odvajanje severa Kosova na kojem žive pretežno Srbi od ostatka pokrajine. Međunarodna zajednica ne bi učinila ništa da spreči cepanje po Ibru, a od srpske srane ne bi se tražilo da potpisuje dokument o podeli Kosova.
Neimenovani, ali poslovično dobro obavešteni izvori, navode da se u Beču i gde-god drugde i ne pregovara o drugome, nego o liniji razgraničenja, odnosno o tehnici kako da naš i njihov princip zapliva i u kompromisu.
Dakle, o čemu se radi…
Koja strane, danas, sme, može, hoće, odstupiti od godinama zagovaranog principa o teritorijalnoj celovitosti, odnosno nezavisnosti, bez obzira što uviđa da faktičko stanje, želje, moći, prihvatanja, ne idu joj u prilog, pa čak i pored činjenice da joj, sada, rešenje izvan principijelnog stava (poput podele) više ide u prilog. Zbog toga je dobrodošla presoljena voda kompromisa, koja će potopiti polja jalovih pregovora. Tako i onaj prethodni scenario deluje kao potpuno prihvatljiv, tim pre što je ta podela ustvari već faktičko stanje na terenu u ovom momentu.
Ni jedan princip nije ostvaren, ali nije ni negiran, niko zvanično nije ništa prihvatio i potpisao, niti se suprotno dešava od onoga što je govorio, a godine i godine, će pokazati ko je bio na pravom putu. Političari i onako shvataju igru naopako, jer za njih nije bitno da pobede, ali je od suštinske važnosti da ne izgube. Narod i onako malo ko pita. Setite se Krajine - od države do bežanije…
Još jedna važna stvar kod ovog kompromisa je i to što se prihvatanjem „dvostruke secesije“ umiruje napetost između Rusije i SAD-a i satelita, što je od suštinske važnosti, ne za nas, kako to neki žele da pruveličavaju, nego baš za njihove odnose. Spoljna politika je trusno područje, pa ne treba objašnjavati i predviđati, ali nezavisnost jedne teritorije povlači pokušaj ostvarivanja istog principa i na drugim područjima, poput Južne Osetije ili Abhazije, kao i promenu savezništva, koja nikada za određenu stranu nije prijatna.
Ima naravno i drugih rešenja, kao na primer ono koje teoretičari nazivaju : nastavak politike drugim sredstvima, ali to i već izlazi iz okvira priče o principijlnosti i prihvatanju kompromisnog rešenja. Uostalom mi najbolje znamo da je davno prošlo vreme krilatice kako Srbija osvojeno u ratu, gubi u miru.
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
Novi komentari