Tezu „mi radimo, Beograd se gradi“ lansirali su još ideolozi „hrvatskog proljeća“ 1971. godine, iako je tada celom SFRJ, pa tako i Beogradom, neprikosnoveno stolovao Hrvat iz Kumrovca. Slična parola je bila najviše rabljena i 1981. godine od strane albanskih demonstranata (mala digresija – tadašnji demonstranti su bili velikom većinom pristalice Enver Hodžinog staljinističkog socijalizma, dok su današnji Albanaci na Kosovu par exelance pristalice američke demokratije, a cilj im je i onda i sada isti – otcepljenje Kosova i Metohije), da bi tokom Voždove borbe za nacionalnu stvar, teza o Beogradu kao izvoru svih nedaća u Srbiji bila ideološki kredo nekih stranaka i to ne samo u Vojvodini, kako to mnogi smatraju.
Osvrnuću se na 90-godine. Pored metodološke greške, jer se vrhuška jednog režima kakav je bio Miloševićev identifikuje sa jednim gradom, smatram da je Beograd, kao i svi mi bio žrtva, ako ne i najveća, „politike slepe ulice“ bračnog para MM. Evo nekih argumenata:
- Gradska infrastruktura je najviše uništena u Beogradu. Neulaganjem u najosnovnije održavanje, recimo liftova u zgradama, nekoliko ljudi je poginulo padom u otvore liftova, od eksplozija u njima i sl. O svakodnevnim saobraćajnim kolapsima je suvišno pisati,
- Veliki privredni sistemi su doživeli krah, ljudi su ostali na ulici i u Beogradu. Robne kuće Beograd, IMR, IMT, pored ostalih su preduzeća koja su među prvima osetila posledice kvazipatriotske politike,
- Kontrolisani kriminal (kontrolisan od države – prim. aut. ) najviše je ugrožavao život običnih ljudi u Beogradu. Dovoljno je bilo da se građanin nađe na pogrešnom mestu u pogrešno vreme, pa da kao neželjeni svedok izgubi glavu,
- Mnogi od nas imaju percepciju Beograda kroz Knez Mihajlovu ulicu i širi centar. Međutim Beograd su i rubna područja gde je katastrofalna politika dovela do stvaranja pravih favela.
Ne kažem, ima kod Beograđana jedna iritantna crta prepotenosti, ali nje ima i kod Parižana, Njujorčana i inih. Ali neosporno je da su Beograđani uvek u većini glasali za promene, da je 1996. godine gradonačelnik postao Zoran Đinđić, a 5. oktobar se desio u Beogradu.
Znam da se mnogi neće složiti sa mojim mišljenjem, ali jedan od etalona demokratije je pravo na različito mišljenje.
O duhu Beograda koji ja cenim, jedan primer:
Kada je umro Džo Stramer, legedendarni osnivač Kleša, listajući Politiku (ups, još jedan od stubova beogradskog hegemonizma) naišao sam na čitulju sa slikom Džo Stramera i tekstom: „Legendi“ i potpisom „ Kiza i Šone“ ili sličnim, karakterstičnim beogradskim nadimcima. Sumnjam da im je igde, izuzev možda Londona, od mnogobrojnih anonimnih obožavaoca, izraženo poštovanje na takav način.
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
Novi komentari