Između međe i granice

Miloš Latinović Dodaj komentar

LatinovićOd svih neprijatnosti – tiha izolacija, smanjenje investicija i teži proboj na druga tržišta, povremeno javno šikaniranje i oštri medijski napadi, teška prohodnost u pojedinim institucijama – koje, na prostoru naše zemlje, izazivaju različite reakcije i probleme, žiteljima države Srbije najteže pada, dakle slabašno srce pritiska i adrenalin podiže, restriktivna procedura za putovanja u inostranstvo, pa makar to sada bila Slovenija i Madjarska ili legendrni Trst, koji se, ipak, nalazi u Italiji. Držim da je tako najmanje iz dva razloga: prvi – gradjani Srbije vole da putuju, odnosno da se muvaju i tumaraju po svetu (najčešće bez razloga), da odmor provode (za inat komšijama) u egzotičnim zemljama i posećuju (za druge) znamenita mesta i gradove, drugi - redovi, kao neslavni ostatak vunenih vremena, opstali su samo u našoj prestonici i to je ispred stanih konzularnih predstavništva i ambasada.

Zašto je to tako ? Teško je, i pored nekoliko teorija (narod torbara, goniča stoke, ratnika, pečalbara, skitnica…), dokučiti, ali je jasno da će nedavno pomirenje nas i šengenske Evrope, koje će se očitovati kroz uvodjenje viznih olakšica mnogo obradovati narod države Srbije.

Uz sve naše dobro poznate mane tvrdim da smo mi, ipak, jedan fini svet, što će reći – miroljubiv narod, koji, kada ne ratuje protiv komšija i ne naganja se po vrletima i šumama, voli da se druži. Narod koji u svom kućnom vaspitanju nema odredbu da se radnim danom od 15 do 17 sati ne telefonira i ne odlazi u posetu, da rano leže pošto se sutra odlazi na posao, ne upisuje u notes svoj i vaš tajming i retko se pridržava čvrste satnice. Umemo da prijatelja pronadjemu u javnom klozetu, da pileći batak podelimo sa nepoznatim iz kupea, da legnemo na rudu žicarošu koji laže da je iz provincije i nema za bus, i ko zna šta još…

Naravno da je to loše, ali to smo mi.
Dosadno neposredni, opterećeni željom da nas svi vole. A da bi nas voleli, moraju nas upoznati, da nas upoznaju, pa moramo im doću u kuću, moramo ih posetiti…

Pasoš SFRJZa nas je granica medja, koja prema teoriji Pjera Zaninija, predstavlja miran način da se ustanovi pravo vlasništva svakog pojedinca na odredjenoj teritoriji. Granica, medjutim, predstavlja kraj teritorije, a onaj koji se usudi da krene preko nje, stupa, u konačnom protiv volje bogova, i ide ka nesaznajnom. Uostalom, ftontiera (ital.), frontera (špan.), frontir (eng.) sadrže u sebi imenicu front, koja znači okrenuta ka nečenu (protiv nečega), ka nekom (protiv nekoga). Na granici je sukob neminovnost.

Otvarajući svoje granice nekadašnja država Jugoslavija, postala je fenomen u tadašnjoj blokovski podeljenoj Evropi, pa i svetu, a čuveni crveni pasoš vredeo je na crnom tržištu pravo bogatstvo.

Zbog toga je najava uvodjenja viznih olakšica za nas, ustvari, i mali povratak na staro, u bolju prošlost, pošto i danas kada nekog sredovečnog gospodina (nekog ko je bio na radnim akcijama, ko je nosio ili čuvao, dok noći, štafetu, ko jep pisao sastave o bratsvu i jedinstvu, i uvlačio se u krevet s’ Titovim imenom na usnama) pitate zašto prema njegovom mišljenju nekad bilo bolje, prvo kaže – mogli smo da putujemo.

Kako stvari stoje i sada (uskoro) ćemo lakše putovati, a da l’ je to dovoljno i da l’ će biti bolje procenite sami.



Napiši odgovor

Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.

 
N.Design Studio
RSS priloga RSS komentara Prijava