Varate se ako mislite da su opskurni stihovi “Jedva čekam da sa’ranim majku pa u kuću da dovedem Rajku” specifičan izum ovdašnje novokomponovane narodne pesme. Ivan Čolović u studiji “Divlja književnost”, u kojoj se bavio etnolingvističkim proučavanjem paraliterature, beleži: “Šta li ljudi od ukusa pomisle kada u ‘Terezi Raken’ [Emila Zole] naiđu na izjavu: ‘Otac će ovih dana umreti. To čekam da bih mogao da živim a da ništa ne radim’, ili kad pročitaju stih: ‘Volim gledati kako umiru djeca’ u pesmi Majakovskog koja se čak zove ‘Nekoliko riječi o meni samom’?” Nove novokomponovane narodne pesme, po Čoloviću, predstavljaju savremeni izdanak naše - više od dva veka - duge tradicije književnog folklorizma, to jest, pevanja u narodnom duhu. Ali, iako proizilaze iz duge tradicije, ove pesme koje nastaju izvan umetničke poezije, kao domaća paraliteratura, ipak su skorašnja pojava. Antonije Pušić alijas Rambo Amadeus je 1988. godine stvorio pojam “turbo folk” pod kojim se podrazumeva “(novo)komponovana narodna pesma”. Ruku na srce, iako se ne znaju imena autora mnogih pseudoantologijskih tekstova, o njima su napisane mnoge studije i ogledi: “Neofolk kultura” Milene Dragićević Šešić, “Smrtonosni sjaj: masovna psihologija i estetika turbofolka” Ivane Kronje, “Antologija turbo folka” Gorana Tarlaća i Vladimira Đurića Đure (u kojoj su, pored Tarlaćevog i Đurićevog, sabrani i radovi Saše Radojevića, Erika Gordija, Radeta Stanića, Ivana Pravdića i Ramba Amadeusa).
Sabiranje u jednu knjigu “antologijskih pesama” turbo folka i studija o njima predstavlja dobar pokušaj objašnjavanja jednog mogućeg viđenja naše kolektivne propasti. Da li ovo društvo zaista boluje od neizlečive zaraze turbo folkom? Rambo Amadeus piše: “Turbo folk je muzički Frankenštajn kraja 20. vijeka stvoren kao posljedica nasilnog zavođenja i pogrešnog shvatanja demokratije.” Činjenice u vezi sa nastankom govore nešto drugo. U anketi, koju je Centar za istraživanje programa i auditorijuma Radio-televizije Beograd 1978. godine sproveo među 1.400 ispitanika, odabranih da čine reprezentativni uzorak, svedoči Ivan Čolović, više od polovine anketiranih Beograđana (sic!) izjavilo je da od svih vrsta muzike najviše voli “narodnu”. Slične rezultate dale su ankete sprovedene u Subotici, Somboru, Srbobranu, Vrbasu i Kuli. Dakle, razvoj narodne muzike i njeno širenje počelo je još u titoističko doba. Postkomunističko tranziciono doba je samo dodalo gas narastajućem muzičkom šundu. Pošto je auditorijum koji sluša “narodnjake” milionski, pretpostavka da takvu vrstu muzike sluša svet niskog stupnja obrazovanja koji ne poznaje čak ni osnovne obrasce opšte kulture jeste u suštini tačan, jer među milionima slušalaca mora biti da ima i takvih. Čolović je čak došao do zaključka da se među tehničkom inteligencijom odbojnost prema ovoj muzici zapaža mnogo ređe nego među književnicima. Kako je moguće da osoba koja je uložila mnogo vremena i mnogo truda završavajući visoke škole može da voli pesme čija prostota i nedotupavnost govore sami za sebe? “Na čaršavu dve-tri kapi krvi / to je dokaz da si bio prvi” ili “Hej, konobaru, / donesi mi ‘štok’, / hoću da se napijem / da zaigram rok”. S druge strane, u ovom muzičkom fenomenu, najvažnije je to što su izvođači turbo folka, kako primećuje Erik Gordi, rado nudili muzičke forme za potrebe nacionalističke političke propagande. Nemali broj estradnih folk zvezda pevao je “patriotske” pesme u kojima su na najprostačkiji način vređani “narodni neprijatelji”. Štaviše, neke od najprepoznatljivijih predstavnica iz tog žalosnog ali i opasnog sveta estradnog neukusa bile su udate za ratne zločince ili okorele kriminalce. Turbo folk je tokom devedesetih iskorišćen za projekat “nacionalnog buđenja”, a danas je on najupečatljivija slika i prilika našeg primitivnog demokratskog društva koje je isprazno ali i zarazno poput turbo folka.
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
Novi komentari