Na moje zaprepašćenje, u “Enciklopediji urbanih legendi” profesora Jana Harolda Brunvanda, istraživača usmenih predanja modernog folklora, pronašao sam i nekoliko “mokrinskih” legendi o kojima slušam od malena. Štaviše, o nekim od tih seoskih mitova sam i pisao u kolumnama i knjigama. U tekstu “Kanibali iz mog kraja” i romanu “Kroz pustinju i prašinu” pisao sam o porodici koja je u nadev za kobasice umešala i pepeo kremiranog tetka, pobrkavši urnu pristiglu iz Amerike sa kutujom za začine. Brunvand beleži sličnu priču. Nakon Drugog svetskog rata, u paketu s hranom koji su poslali rođaci iz Amerike, evropska (najčešće istočnoevropska) porodica pronalazi teglu s praškom bez etikete i prateće poruke. Pretpostavljajući da se radi o nekom američkom instant napitku, porodica razmućuje kašike praška u toploj vodi i pije ga. (U drugim verzijama prah se koristi kao začin za kuvanje, kokosovo brašno ili smesa za kolače.) Posle im stiže i pismo s objašnjenjem da tegla sadrži kremirane ostatke rođaka koji je emigrirao u Ameriku pre o-ho-hoj godina i koji je umro za vreme rata, a želeo je da bude sahranjen u svojoj rodnoj zemlji. U drugim varijantama objašnjenje se nalazi u istom paketu, ali je napisano na engleskom i nema nikoga ko bi ga preveo sve dok kremirani ostaci ne budu popijeni ili pojedeni.
Pre dvadesetak godina počela je Mokrinom da kruži priča o vrednom suprugu koji je želeo da “oriba” WC šolju karbonitom, materijom koja se nekada koristila za zavarivanje metala. Žena je, neznajući za muževljev eksperiment, sela na WC šolju. U nedostatku kiseonika, karbonit je eksplodirao i razneo ženi guzicu. Brunvand je zapisao sličnu “legendu”. Neka vrsta eksplozivne materije - najčešće insekticida ili spreja za kosu - stavljena je u WC šolju. Obično je tamo ostavi supruga, ali ne pusti vodu. Kada njen suprug ode u klozet pušeći cigaretu, on baci opušak u šolju i digne se u vazduh. Dok ga nose u kola hitne pomoći, bolničari se, saznavši šta se desilo, smeju tako jako da im čovek ispadne s nosila i još više se povredi. Postoje bezbrojne varijacije te priče koje ponekad povezuju nekoliko kućnih nesreća a koje gotovo uvek završe motivom bolničara koji se urnebesno smeju. Od skora jedna popularna varijacija “Eksplozivnog toaleta” opisuje supruga koji slučajno uleti motorom kroz staklena kućna vrata ili kroz prozor. Dok je on u bolnici, žena počisti krš i lom i prospe ostatke benzina u WC šolju - s očekivanim rezultatom.
U vreme dok sam lokalnim autobusom putovao u srednju školu nastala je priča o babi koja noću stopira na putu za Mokrin. Obično bi je vozači “pokupili” kod mesta zvanog Miloševa kapija. Baba bi sela na zadnje sedište, ali bi nakon nekoliko minuta nestala iz auta poput utvare. Brunvand i za ovu “mokrinsku” priču nalazi praizvor. On čak tvrdi da je “Nestanak autostopera” najčešće beležena savremena legenda o natprirodnim pojavama. Zapravo, možda bi bilo bolje govoriti o toj međunarodnoj priči kao o delu stalne tradicije natprirodnih legendi nego kao o urbanoj legendi u uobičajenom smislu. Sama suština te priče se, manje-više, zadržala u stotinama skupljenih varijanti. Ona uključuje misteriozni lik koji stopira pored puta i koji, kad ga vozači “pokupe”, nestaje iz vozila u pokretu. Ponekad bi autostoper izrekao neki čudan ili proročanski komentar, a često bi njegova sličnost duhu bila potvrđena kada bi ga vozač pitao za adresu ili kad bi video fotografiju ili portret autostopera. Za sliku se pokaže da prikazuje davno umrlog rođaka koji je poginuo u automobilskoj nesreći na istome mestu na kom se pojavio autostoper. U tipičnoj američkoj verziji, autostoper je mlada žena u svetloj svečanoj haljini koja kad pozajmi kaput od vozača - nestane. Nju kasnije vozač prepozna na osnovu fotografije. Zimogrožljiva sablasna autostoperka “vrati” kaput tako što ga ostavi na svom grobu, kako bi ga vozač pronašao. Ko posle upoređivanja ovih legendi može da posumnja u to da Mokrin nije centar sveta?!
(Objavljeno u “Građanskom listu”)
Napiši odgovor
Morate biti ulogovani da bi napisali komentar.
Novi komentari