Iako se serija “Vruć vetar” reprizira po 155. put, opet je sa zadovoljstvom gledam. Razlog su glumci. Kao narod sklon preterivanju i mitomaniji, ponosimo se svim i svačim, a najmanje onim čime bi stvarno trebalo, a to su sportisti i glumci. Volimo ih dok su u naponu snage, a čim siđu sa scene, odmah ih zaboravimo. Kod sportista se izgleda nešto menja, sa ovim nacionalnim penzijama, ali kod glumaca ništa.
Znate da u “Vrućem vetru” briljiraju Ljubiša Samardžić, Bora Todorović, Radmila Savićević, Žika Milenković, Vesna Čipćić. Ali neka mi niko ne zameri što ću istaći najvećeg komičara na Balkanu, a sigurno jednog od najvećih na svetu Miodraga Petrovića Čkalju. U ulozi ujka Firge, on je jednostavno čudesan. Budite iskreni, pa priznajte, u kojoj god seriji, filmu, predstavi da se pojavio, dominirao je. Ravan je najvećim komičarima u istoriji filma, Čaplinu, Fernandelu, Totu.
E, taj i takav Miodrag Petrović Čkalja je od ove zemlje dobio mizernu penziju, nedovoljnu i za najosnovnije potrebe. Kada je u “Boljem životu” glumio Brankovića i dobio kakav - takav honorar, inspektori su mu zakucali na vrata zbog ekstra prihoda i morao je da napusti seriju. Kada je umro, par rečenica na televiziji, govori na sahrani i kraj.
U preteklih godinu dana umrla su dva fudbalska velikana. Džordž Best i Ferenc Puškaš. Na sahrani prvog, koji je svoj vanserijski talenat upropastio alkoholom, na ulice Belfasta je izašlo 100.000 ljudi. Drugi, jedan od najvećih fudbalera svih vremena, sahranjen je u organizaciji mađarske države, a komemoracija je održna na punom NEP stadionu.
Mogli bi makar malo da priznamo da se i od drugih može nešto naučiti. Odajmo priznanje i omogućimo ljudima koji su nam pružili bar malo radosti da starost prožive mirno. A kada nas napuste, ispratimo ih u večnost kao velikane.
Video sam danas čoveka, uglednog građana naše male varoši, kako kupuje cigarete u kiosku. Pretpostavljam da je strastven pušač, jer je odmah otvorio kutiju, a komadiće papira nastale kao posledica otvaranja, bacio je na zemlju, iako je korpa za otpatke bila udaljena par metara. Izdvadio je cigaretu i zapalio je, te je krenuo u laganu šetnju po Trgu.
Reših da ga pratim. Posle par minuta hoda, zakašljao se i ispljuvak hladnokrvno poklonio Trgu. Potom je i cigareta dogorela, a on je opušak bacio isped sebe i zgazio ga. Taj poslednji potez, to gaženje opuška, ozarilo me je. Ima nade. Ipak kod naših ljudi postoji svest o zajedničkom dobru, jer je čovek sprečio katastrofalni požar. Mogu da zamislim njegovo zadovoljstvo pokazanom brigom o društvu.
Krenuo sam nazad. Setio sam se da sam negde pročitao da je u našoj opštini u prošloj godini ukradeno oko 600 saobraćajnih znakova. Krađa poklopaca vodovodnih i kanalizacionih šahtova je tradicionalna. Ukrali su i bistu Dušana Vasiljeva, klupu na Starom Jezeru. Par ljudi je imalo ozbiljne povrede. Zatrpani smo gomilama smeća, a umesto ptica, vazduhom lete plastične kese.
Možda je to stvar mentaliteta. Uporedimo recimo Finsku i nas. I u Finskoj ima i lopova i intelektualaca, kao i u Srbiji. Samo, finski lopov će i najmanji otpadak baciti u kantu za smeće, a većina srpskih intelektualaca će postupti kao naš sugrađanin.
Novi komentari